Informacije koje iz SDP-a puštaju prema medijima idu u smjeru formiranja velike lijevo-liberalne koalicije na narednim izborima, uz pomoć koje bi SDP pobijedio HDZ, a Davor Bernardić postao premijer. Već se dijele i resori u budućoj vladi od 13 ministarstava. Kolokvijalno, mediji su taj savez već nazvali »kobasica-koalicija«, jer bi u njoj osim HSS-a, HSU-a i Snage, u SDP-u rado uz sebe vidjeli i IDS, Glas, PGS, Laburiste, čak i Mrsićeve Demokrate i još mnoge druge.

No, činjenice su ipak malo drugačije: sve ove spomenute stranke potpisale su podršku SDP-ovom kandidatu Zoranu Milanoviću, no ne i Bernardićev antikorupcijski savez. Prošloga tjedna uz Bernardića su bili samo Krešo Beljak i Silvano Hrelja, te Goran Aleksić, no Borisa Miletića, Anke Mrak Taritaš i ostalih s liberalnog centra nije bilo. Sad se vidi da im šef SDP-a čak i nije na vrijeme poslao dokument, koji jest općenit i načelno prihvatljiv, no ipak bi bilo normalno da su se njihova stranačka tijela stigla očitovati o tome prije potpisa. Rezultat: Bernardić je zasad ostao bez tog dijela podrške. A da li će ga do novih parlamentarnih izbora i dobiti, ostaje neizvjesno. Kako vrijeme prolazi, sve se manje čini izvjesnim da će se njegova »kobasica-koalicija« ostvariti.

Kad je IDS u pitanju, čini se da odgađanjem potpisivanja ove Deklaracije o borbi protiv korupcije ta stranka ne samo da kupuje vrijeme, nego će rezultat moguće na kraju biti da u 8. riječko-istarskoj koaliciji, IDS uopće ne pristupi tom savezu, nego ponovno na izbore izađe sam. Takvu im je odluku posve lako donijeti, jer IDS u Istri i dan-danas ima takvu snagu da će gotovo zagarantirano dobiti minimalno tri mjesta, a to im je uvijek cilj kako bi u Saboru imali vlastiti klub zastupnika. IDS doslovno ne mora biti opterećen odnosom sa SDP-om: svoju čvrstu poziciju imaju i bez njih.

No, ono što bi za Bernardića u takvoj situaciji mogao biti problem, jest činjenica da ako u velikoj koaliciji ne bude IDS-a, vjerojatno neće biti ni Glasa, PGS-a i ostalih manjih stranaka koje su de facto dio Amsterdamske koalicije. Iako Amsterdamska koalicija formalno više nije živa, ipak nije još u formalinu - više bi se moglo reći da je u nekoj vrsti hibernacije, a glava tog saveza svakako je IDS. Ako IDS ne ode sa SDP-om, vjerojatno neće ni ostali. I - puf - ostade Bernardić bez velikog oporbenog saveza. Logično da će mu tada biti teže realizirati i svoju političku priču o tome da je baš on neupitni i jedini lider oporbe i, praktički, budući premijer ukoliko bi takav savez prestigao HDZ, zamoren unutarnjim sukobima.

Ako velike »kobasica-koalicije« ne bude, tada se stvari ipak kompliciraju. Postizborne koalicije su sklizak teren, a pogotovo u zamišljenoj situaciji, koja je po svim anketama vrlo moguća, po kojoj u Sabor ulazi i velik broj nezavisnih zastupnika, ili novih antisistemskih zastupnika poput Kolakušićevih, Pernarovih, Dalijinih ili Sinčićevih. U takvom »novom lijevom centru« (mada nakon Kolakušićevih izjava o Anti Paveliću sve postaje relativno), nitko u oporbi ne može biti siguran niti da je lider lijevog centra, niti da mu išta pripada.

Realno, da bi lijevi centar pobijedio u Hrvatskoj, velika koalicija je nužna, no nije isključeno da na tom putu Davor Bernardić susretne pokoju »namještenu pušku« koja bi mogla »opaliti« u trećem činu. Njegov je najveći problem pritom što će na kraju više njemu trebati manji igrači, poput IDS-a ili Glasa, nego on njima. Pozicija IDS-a pritom je najlagodnija - oni imaju zicer, a predizborni performans bit će tek dio folklora.

Da bi stvorio dojam o sebi kao lideru, Bernardiću sam SDP jednostavno nije dovoljan. Nije mu dovoljan ni sadašnji antikorupcijski savez s HSS-om i HSU-om. A sigurno mu nije ni draga činjenica da je oko Milanovića više stranaka nego oko njega samoga, koji je predsjednik partije. Čak i nakon svih sukoba oko Istre, IDS je odlučio podržati Milanovića, a Bernardića još ne. Dokad?