Prolazi osmi dan otkad je iz Koruške odbijena molba HBK za održavanje mise na Bleiburgu, a državne institucije još ne nalaze načina kako da se nose s tom zabranom i porukom da je bleiburška komemoracija »dio manifestacije koja se politički instrumentalizira« i dio »političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom tumačenju povijesti«. U svojoj poruci austrijski kler dodao je još i da »ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru«.

Jedna od urnebesnijih reakcija na odluku austrijskog klera prva je reakcija ministrice VANJSKIH poslova Marije Pejčinović Burić, koja je o predmetnoj stvari rekla da »ne treba komentirati ono što druge države rade«. Dobro, ako ministrica vanjskih tako kaže – neka bude, a za Ministarstvo VANJSKIH poslova već će se naći kakvog posla. Ali, što mi da radimo? Kako da se u svojoj državi postavimo prema poruci iz Austrije? To je barem lako.

Treba samo gledati u Gordana Jandrokovića, HDZ-ovog prvaka koji je sudjelovao na »tri misna slavlja« povodom upokojenja političkih karijera svojih stranačkih šefova. Jandroković ima sjajan instinkt za preživljavanje, a taj mu je naložio da je po pitanju Bleiburga najbolje stati uz hrvatske biskupe. Oni su, pak, već drugi dan po prispijeću »koruškog fermana« reagirali izražavajući žaljenje i duboko neslaganje s razlozima koji su navedeni kao temelj za zabranu misnog slavlja.

Hrvatski biskupi ne vide da se misa u Bleiburgu instrumentalizira, niti pristaju na poruku da bi njezino održavanje moglo biti povod da se Katoličkoj crkvi predbaci selektivno tumačenje i doživljaj povijesti. Hrvatski biskupi sve ove godine očigledno nisu vidjeli niti crne zastave na Bleiburgu, cijele obitelji s djecom odjevene u ustaške uniforme, nisu čuli guslara koji tamo tradicionalno gusla o NDH i junaštvu ustaša, koje je samo nesretan kraj II. Svjetskog rata spriječio da Hrvatskoj donesu prosperitet i blagostanje. Amerikanci imaju poslovicu koja kaže: ako izgleda kao patka, hoda kao patka i glasa se kao patka – onda mora da je to patka.

U Hrvatskoj bi ta mudrost glasila ovako: Ako se u Bleiburgu okupljaju ljudi odjeveni u ustaške uniforme, ako na reverima nose ustaška obilježja i pjevaju ustaške pjesme – kako bi to mogli biti simpatizeri ustaštva? Pa ako je na toj komemoraciji glavna zvijezda neki od hrvatskih biskupa, onda nema nikakve šanse da se radi o selektivnom tumačenju i doživljaju naše povijesti.

Pa ako je tomu tako, ako Bleiburg nije revizionistička manifestacija, onda imamo prijedlog: komemoraciju treba izmjestiti u drugu državu, a Austrijanci neka se grizu i zbrajaju štetu od neprodanih kobasica i piva, koje hrvatskim »našistima« svake godine prodaju austrijski poduzetnici. Sabor pred nosom ima jednostavno rješenje, ali nikako da ga se sjeti: neka ove i idućih godina ova slavna institucija bude pokrovitelj obilježavanja stradanja hrvatskih i drugih žrtava na Kozari, Neretvi ili Sutjesci.

Neka biskupi toga dana mole za duše palih mladića i djevojaka koji su bitke vodili pod zastavom dalmatinskih brigada. Neka službene delegacije polažu vijence pod spomenikom na Sutjesci ili još bolje na Kozari, na mjestu gdje su ustaške snage zatvorile u obruč desetke tisuća civila i nekoliko tisuća partizanskih boraca, s ciljem da ih zbrišu s lica zemlje. Ova orijentacija složila bi se i s novom podjelom povijesnih uloga, u kojoj se blaženog kardinala Alojzija Stepinca nastoji delegirati za ulogu ogorčenog borca protiv ustaškog režima.

Pa ako Stepinac valja zato jer se ogorčeno borio protiv ustaša i njihovih zlodjela, onda hrvatski biskupi ne bi trebali imati problem niti sa sjećanjem na mladiće i djevojke koji su borbu protiv okupatora i njegovih sluga vodili nešto eksplicitnije nego Stepinac, s puškom u ruci.

Jasno, uvijek će se naći zanovijetalo koje će primijetiti da ne bi bilo u redu komemorirati žrtve partizanske vojske, jer je ta vojska bez suda i presude ubijala s Bleiburga vraćene ustaše i civile. Takvom zanovijetalu lako se može doskočiti protuargumentom: Katolička crkva u Hrvata do jučer je na Bleiburgu »pjevala mise« kolonama koje nisu uspjele dobaciti dalje od austrijskog sela, iako se iza njih vukao krvav trag zločina koje je ustaški režim sijao na gotovo svakoj stopi teritorija koji je kontrolirao.

Ako komemoraciji na Bleiburgu nikakvu prepreku nisu predstavljali ustaški zločini, u čemu bi onda mogao biti problem s komemoracijom žrtava Kozare, Neretve ili Sutjeske? Tim više što tamo ubijeni nisu dočekali kraj rata i ne mogu se smatrati odgovornima za partizanske zločine. Rješenje je, dakle, jednostavno; komemoraciju na Sutjesci, Neretvi ili Kozari nitko ne može dovesti u pitanje. Nitko osim simpatizera fašizma i nacizma.