Veliki HDZ-ov stručnjak Robert Kopal u večeri proglašenja rezultata europskih izbora pronašao je krivca za podbačaj svoje stranke. U pitanju je, rekao je, crni labud, nešto što se dogodilo, a nije se moglo predvidjeti, nešto što ne znamo da ne znamo. Od nedjelje navečer Kopal traži što bi to moglo biti, što je to što on ne zna, a da ne zna da ne zna.

Obzirom da Robert Kopal ne djeluje kao čovjek koji puno zna, ili pak vrlo vješto krije da puno zna, pred njim se sad otvara cijeli jedan svemir pojava, događaja i ljudi o kojima nema pojma. Crnih labudova - koliko mu srce hoće.

Njegov šef, predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković, s druge strane, vrlo dobro zna što se dogodilo, ali teško mu je to javno priznati. Ne mora niti priznavati, jer svakome tko iole prati politički život u Hrvatskoj jasno je da je Hrvatska demokratska zajednica loše rezultate na izborima zabilježila upravo zbog stranačkog šefa Plenkovića, točnije zbog ekstremne i klerikalne političke desnice koja Plenkoviću nastoji raditi o glavi od trenutka kad je došao na čelo stranke.

Ekstremna, klerikalna politička desnica krila je dobila u mandatu Tomislava Karamarka, koji je na mjestu predsjednika HDZ-a pod svoje uzeo sve ozbiljnije aktere te scene. Oni su ga dočekali kao mesiju, jer u mandatu Ive Sanadera jedva da su mogli pomoliti glavu, a da im Sanader ne udijeli bolnu političku čvrgu.

Kad je Tomislav Karamarko pao, a HDZ potražio europskiji predsjednički profil, odabranog Plenkovića na ekstremnoj i klerikalnoj desnici dočekali su kao prirodnog neprijatelja, što je zapravo i bio. Njihove političke favorite potjerao je iz HDZ-a, udaljio se od Karamarkove retorike krvi i tla i zaigrao na europsku kartu pa je na desnici odmah dobio nadimak - briselski dečko.

Taj nadimak imao je dati do znanja da je predsjednik HDZ-a udaljen od svoje izborne baze onoliko koliko je Bruxelles udaljen od Čavoglava. Osim klerikalaca i ekstremnih desničara koji u političkom životu Hrvatske malo znače, vodu na taj mlin tjerala je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, sve dok je Plenković i njegovi operativci nisu doveli u red, dajući joj do znanja da bi HDZ mogao ponuditi i novog predsjedničkog kandidata, da njezina politička snaga nije tako velika kao što joj se učinilo.

Rijetke prilike kad se Plenković dodvoravao ekstremnim desničarima - a u takve, primjerice, spada njegovo solomunsko rješenje s pločom »Za dom spremni« u Jasenovcu - nisu šefa HDZ-a na desnici osnažile, nego su ga, naprotiv, razotkrile kao slabića.

Na ekstremnoj i klerikalnoj desnici on je označen kao politički neprijatelj i tu etiketu »nenarodnog čovjeka«, što se ekstremne desnice tiče, nosit će cijelu svoju karijeru. U osvit europskih izbora Plenković nije napravio niti ono minimalno što je mogao napraviti; nije na HDZ-ovu europsku listu stavio Davora Stiera, Miru Kovača ili nekog trećeg tko bi možda izbio pokoji glas takozvanim »suverenistima« ili »nezavisnima« Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih.

Ukratko, Andrej Plenković, HDZ i »crni labud« Robert Kopal morali su već uoči izbora znati da će klerikalnu i ekstremnu desnicu imati protiv sebe. Sve je govorilo da će biti tako i bilo je tako.

Podbačaj HDZ-a ozbiljan je udarac za Andreja Plenkovića, ali daleko od toga da je njegova pozicija u najvećoj stranci znatnije poljuljana. Zahvaljujući činjenici da njegova stranka nije dobila pet, nego četiri mjesta u europskom parlamentu, Plenković će dobiti pokoji udarac, ali ne iz stranke, nego iz srednjestrujaških medija.

U stranci se ništa bitnije za njega neće promijeniti: oni koji su protiv Plenkovića rovarili nastavit će to činiti i dalje, nastojeći pritom sjediti na dvije stolice, jednoj u HDZ-u, a drugoj među klerikalcima i ekstremnim desničarima.

Ključan politički moment za HDZ, a posljedično i za Hrvatsku, jeste put koji će Plenković odabrati pod impresijom podbačaja na izborima. Pred sobom šef HDZ-a ima dva rješenja: prvo rješenje je da se pokuša omiliti onima koji ga ne podnose i koji ga već mjesecima reklamiraju kao anemičara i »nenarodnog čovjeka«, a drugo rješenje je obračun u stranci s onima koji ekstremnoj i klerikalnoj desnici u toj raboti pomažu.

Ukoliko izabere prvo rješenje, bit će to greška koja će ga koštati na parlamentarnim izborima, jer politički ekstremisti u savezništvo ga neće pustiti. Iz rezultata europskih izbora oni su zaključili da mogu rasti isključivo na račun Plenkovićevog HDZ-a.

Drugo rješenje koje Plenković može izabrati jeste odlučan obračun s nelojalnima u HDZ-u. Taj izbor također je rizičan, ali - logičan. Birajući taj put, Plenković će na parlamentarne izbore moći s političkim kapitalom čovjeka koji želi stabilnu i umjerenu Hrvatsku.