Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.
PONEDJELJAKI bogati plaču, kako odvratna naslada
Među obiteljima 359 jadnih ljudi pobijenih u krvoproliću terorističkog napada na Šri Lanki jedna je izabrana da joj se ukaže posebna medijska pažnja. To je obitelj Andresa Holcha Povlsena, koga predstavljaju kao najbogatijeg čovjeka u Danskoj. Do Uskrsa su Povlsen i njegova supruga imali četvero djece. Sada troje djece više nema. U krivo vrijeme našli su se na krivom mjestu, na odmoru na Šri Lanki. Troje je poginulo, jedno je nekako ostalo živo.
Jeziva tragedija Povlsenovih, jedna od tih mnogih toga jezivog dana na južnoazijskom otoku malo većem od cijele Hrvatske, otoku crnog čaja, ananasa i mangrova, slonova, krokodila, kornjača i egzotičnih luksuznih hotela, potaknula je neke redakcije da pišu priče o ocu obitelji i njegovom imetku. I tako saznajemo da milijarder, u čijem će se domu vječno oplakivati troje mrtve djece, ima tvrtke, tvornice u Indiji, goleme posjede u Škotskoj, 15.000 zaposlenih i da živi u »neoklasičnom dvorcu«.
Sve je to valjda je faktografski točno, ali nešto je jako gadljivo iza tog pedantnog knjiženja po Povlsenovom razbludnom bogatstvu koje se čudovišno začinja i informacijom da je njegova kći Alma, samo koji dan prije tragedije, objavila na Instagramu sliku svojih sestara i brata uz hotelski bazen. Jer zašto je važno koliko je težak Povlsenov imetak sada kad je izgubio ono što mu je najmilije? Osim da se pošalje slabo zamaskirana prostačka poruka da, eto vidiš, i milijarderi plaču. I njih, tako moćne, može stići gorki usud dok se odmaraju na nekoj Šri Lanki i troše li, troše, troše. Huškati na takvu bijednu nasladu spada u najniži oblik novinarstva. I karaktera.
UTORAKKnjiževnost među Hrvatima
Imamo posve desetu stvar umjesto Milijana Brkića i sjednice užeg Predsjedništva HDZ-a, što se pumpalo kao događaj dana, a ispalo je da nema nikakvog događaja. Ona je neusporedivo važnija za naciju nego eventualni zakašnjeli obračun s Vasom, a događaj dana je to što ta vijest nije ubrojena ni među iole napete.
Objavljeno je, dakle, istraživanje o tome koliko naš narod čita. Kaže da je prošle godine »barem jednu knjigu« pročitalo 42 posto građana Hrvatske. To znači da 58 posto stanovništva nije uspjelo doći glave ni jednoj jedinoj. Godinu ranije imali smo 56 posto čitača »barem jedne knjige« pa eto nas još koju stepenicu dolje u općoj pismenosti i sposobnosti rasuđivanja o bilo čemu malo kompliciranijem nego što je gola i fizička egzistencija.
A kako sve u ovoj zemlji ipak ima neke veze sa simbolikom Milijana Brkića Vase, tako ima i ovo. Da je, naime, vijest o čitanju knjiga bitno povoljnija, nitko nikad ne bi ni čuo za Vasu, a kamoli da bi takav bio potpredsjednik Sabora i vladajuće stranke.
O tome bi, na primjer, trebala povesti računa ministrica školstva Blaženka Divjak dok se gomba s reformom i tabletima. Budućim samostalnim Hrvatima, koji su još maloljetni pa još ne odlučuju, treba deset sati čitanja lijepe književnosti tjedno. To bi skoro pa nadomjestilo sve drugo – papučice i vinsku mušicu, stojne valove, glavne gradove Hondurasa i Mauretanije, važne datume Stogodišnjeg rata i vjeronauk. Književnost je sve napisala, opisala i protumačila.
Baš vidim priču o nekom sudu u SAD-u koji nije poslao u popravni dom petero tinejdžera uhvaćenih kako šaraju rasističke grafite nego im je dosudio da pročitaju po 12 knjiga o diskriminaciji, ropstvu i holokaustu i o njima napišu sastavke. To je bilo prije nekoliko godina, kažnjenici su od tada uzorni. U sličan eksperiment, također s dobrim rezultatima, krenuo je 2015. godine i jedan sudac u Iranu koji je sitne kriminalce počeo osuđivati na čitanje knjiga i pisanje eseja.
Eto što se sve – također – može čitanjem. Gdje 58 posto građana nikad ne uzme knjigu u ruke, ne može ni biti bolje nego što jest, samo gore. A kad ugledni HDZ-ov kulturnjak Andro Krstulović Opara na otvaranju Marulićevih dana proglasi spjev Judita »romanom«, odmah ti postane jasno zašto je ovdje politička zvijezda – Vaso Brkić.
SRIJEDAGoran Marić kao ministar svoje imovine
Rado bih prodala sve tri nekretnine koje smo moj muž i ja zaradili i naslijedili u životu i kupila bih za te pare jedno sedam krasnih kuća od 250 kvadrata na samoj jadranskoj obali, uz plažu pod balkonima. Samo, fućkaj ga. Nisam bliska s ministrom državne imovine Goranom Marićem, a ni s njegovim prijateljem Zvonkom Šarićem koji je prodao Mariću »vikendicu« na dva kata od 245 kvadrata s dodatnim objektima u makarskom primorju za oko 110.000 eura. I prije toga, kao zalog prijateljstva, još neke apartmane.
A kad je Marić postao ministar državne imovine, tvrtka u kojoj je rečeni Šarić bio direktor kupila je od Marića/države potpuno obnovljenu »Mesićevu vilu« na Šalati u Zagrebu za oko 800.000 eura. Šarić je, dakle, svoje prodao jeftino. Marić državno isto tako. Marića je kvadrat vile na plaži došao 550 eura. Šarić je za kvadrat potpuno obnovljene državne vile na četiri etaže u najelitnijem dijelu glavnog grada – prije namijenjene za stanovanje Predsjednika Republike – platio oko 2.300 eura. Toliko su prosječni stanovi tu oko mene, naravno bez garaža i vrta.
Dakle, prodala bih sve svoje te molim ministra Marića, koji je, uostalom, ministar svih Hrvata, da mi pomogne da dođem do sedam vila na plaži. Na njima bih zaradila trostruko. Puta tri. Jer on očigledno zna tu matematiku koja ja meni nepoznata, a onda ga prozivaju »huškači i banda«. Ministar svoje imovine znao bi valjda najbolje i s mojom. Te ga usrdno molim da mi se javi kad ga ovih dana budem zvala.
ČETVRTAKIvan Đikić, sramota do neba
Hrvatski znanstvenik Ivan Đikić postao je član Američke akademije znanosti i umjetnosti (American Academy of Arts and Sciences) u čijim je analima stoje imena Charlesa Darwina, Alberta Einsteina, Pabla Pisassa i mnogih drugih karijatida globalne civilizacije uključujući i 250 nobelovaca. Đikić je od ranije član njemačke Akademije Leopoldine i Europske akademije, ovo mu je, dakle, treća gdje su ga primili s najvišim počastima i zahvalama za njegov rad.
Đikićeva biografija, 300 znanstvenih radova koji su u svijetu citirani više od 27.000 puta, i nagrade koje je dobio u planetarnoj konkurenciji, sve se to ne da ni nabrojiti. Ali sve to nije bilo dovoljno Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da ga prihvati čak ni za svog dopisnog člana. Ili im je to bilo puno previše, preiritantno za vlastitu znanstvenu kontekstualizaciju, pa je baš zato odbijen? Sramota, sramota do neba.
I zato bih baš bih voljela da znamo koliko su puta, po priznatim mjerenjima, recimo citirani znanstveni radovi sadašnjih članova Razreda za medicinske znanosti HAZU čiji bi član bio Đikić, da su ga htjeli. Svih zajedno. I koji im je prosjek. Možda će se netko tog istraživanja ovim povodom i poduhvatiti, makar i iz čiste domoljubne nervoze. Pa da vidimo i to svjetsko čudo uspješnosti HAZU koja odbacuje jednog Đikića jer im navodno nije ravan. Američka, Europska i Njemačka akademija ga hoće, HAZU jok. Trebalo bi Ivanu Đikiću možda posebno čestitati baš na račun toga što su ga ovi ovdje odbili.
PETAKCrna zastavau SDP-u
HDZ-ovi ministri Butković i Kuščević otvorili su na Braču početak izgradnje neke cestice malo duže nego što je jedna četvrtina zagrebačke ulice Ilice. Članovi Vlade, župani i drugi dužnosnici centralne i lokalnih vlasti razvili su se u strijelce i agitiraju za listu svoje stranke na EU izborima na koje će, kako vidimo iz anketnih mjerenja, u Hrvatskoj »sigurno izaći« samo 17 posto građana. Prema ovome, nema nekih izgleda da će sudjelovanje na izborima za Parlament EU u našoj zemlji biti veće nego 2014. godine, kada je glasalo 25 posto birača, a među mladima samo 13 posto. Predviđa se da će prosječna izlaznost u zemljama EU biti duplo veća nego što signalizira ovo izjašnjavanje kod nas.
U međuvremenu su stigli i rezultati novog Crobarometra. Oni nisu osobiti za HDZ jer im popularnost pada od veljače i sada su na 25,5 posto. Izgleda da im je Karlo Ressler, koji vrti parole kao drveni lutak, još malo odmogao. Ali to je pjesma nad pjesmama za SDP. Njihov je rezultat 13,3 posto, najgori otkako se u Hrvatskoj provode ankete o rejtingu stranaka. Bernardićevo društvo može razviti crnu zastavu. No zato ne pada Živi zid koji je najbolja stranka za 11,9 posto svih ispitanika. Most tavori na svojih šest posto, a jedino je još Start Dalije Orešković blizu izbornom pragu sa 4,9 posto. I to bi otprilike bilo to. Nove stranke i savezi ljevice i desnice moraju se bolje organizirati za parlamentarne izbore.
Špajza Sanje Modrić
SANJA MODRIĆ Gdje 58 posto ne dira knjigu, zvijezda je Vaso Brkić
Sanja Modrić
28. travanj 2019 09:22
Foto Davor Kovačević
Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.
Među obiteljima 359 jadnih ljudi pobijenih u krvoproliću terorističkog napada na Šri Lanki jedna je izabrana da joj se ukaže posebna medijska pažnja. To je obitelj Andresa Holcha Povlsena, koga predstavljaju kao najbogatijeg čovjeka u Danskoj. Do Uskrsa su Povlsen i njegova supruga imali četvero djece. Sada troje djece više nema. U krivo vrijeme našli su se na krivom mjestu, na odmoru na Šri Lanki. Troje je poginulo, jedno je nekako ostalo živo.
Jeziva tragedija Povlsenovih, jedna od tih mnogih toga jezivog dana na južnoazijskom otoku malo većem od cijele Hrvatske, otoku crnog čaja, ananasa i mangrova, slonova, krokodila, kornjača i egzotičnih luksuznih hotela, potaknula je neke redakcije da pišu priče o ocu obitelji i njegovom imetku. I tako saznajemo da milijarder, u čijem će se domu vječno oplakivati troje mrtve djece, ima tvrtke, tvornice u Indiji, goleme posjede u Škotskoj, 15.000 zaposlenih i da živi u »neoklasičnom dvorcu«.
Sve je to valjda je faktografski točno, ali nešto je jako gadljivo iza tog pedantnog knjiženja po Povlsenovom razbludnom bogatstvu koje se čudovišno začinja i informacijom da je njegova kći Alma, samo koji dan prije tragedije, objavila na Instagramu sliku svojih sestara i brata uz hotelski bazen. Jer zašto je važno koliko je težak Povlsenov imetak sada kad je izgubio ono što mu je najmilije? Osim da se pošalje slabo zamaskirana prostačka poruka da, eto vidiš, i milijarderi plaču. I njih, tako moćne, može stići gorki usud dok se odmaraju na nekoj Šri Lanki i troše li, troše, troše. Huškati na takvu bijednu nasladu spada u najniži oblik novinarstva. I karaktera.
Imamo posve desetu stvar umjesto Milijana Brkića i sjednice užeg Predsjedništva HDZ-a, što se pumpalo kao događaj dana, a ispalo je da nema nikakvog događaja. Ona je neusporedivo važnija za naciju nego eventualni zakašnjeli obračun s Vasom, a događaj dana je to što ta vijest nije ubrojena ni među iole napete.
Objavljeno je, dakle, istraživanje o tome koliko naš narod čita. Kaže da je prošle godine »barem jednu knjigu« pročitalo 42 posto građana Hrvatske. To znači da 58 posto stanovništva nije uspjelo doći glave ni jednoj jedinoj. Godinu ranije imali smo 56 posto čitača »barem jedne knjige« pa eto nas još koju stepenicu dolje u općoj pismenosti i sposobnosti rasuđivanja o bilo čemu malo kompliciranijem nego što je gola i fizička egzistencija.
A kako sve u ovoj zemlji ipak ima neke veze sa simbolikom Milijana Brkića Vase, tako ima i ovo. Da je, naime, vijest o čitanju knjiga bitno povoljnija, nitko nikad ne bi ni čuo za Vasu, a kamoli da bi takav bio potpredsjednik Sabora i vladajuće stranke.
O tome bi, na primjer, trebala povesti računa ministrica školstva Blaženka Divjak dok se gomba s reformom i tabletima. Budućim samostalnim Hrvatima, koji su još maloljetni pa još ne odlučuju, treba deset sati čitanja lijepe književnosti tjedno. To bi skoro pa nadomjestilo sve drugo – papučice i vinsku mušicu, stojne valove, glavne gradove Hondurasa i Mauretanije, važne datume Stogodišnjeg rata i vjeronauk. Književnost je sve napisala, opisala i protumačila.
Baš vidim priču o nekom sudu u SAD-u koji nije poslao u popravni dom petero tinejdžera uhvaćenih kako šaraju rasističke grafite nego im je dosudio da pročitaju po 12 knjiga o diskriminaciji, ropstvu i holokaustu i o njima napišu sastavke. To je bilo prije nekoliko godina, kažnjenici su od tada uzorni. U sličan eksperiment, također s dobrim rezultatima, krenuo je 2015. godine i jedan sudac u Iranu koji je sitne kriminalce počeo osuđivati na čitanje knjiga i pisanje eseja.
Eto što se sve – također – može čitanjem. Gdje 58 posto građana nikad ne uzme knjigu u ruke, ne može ni biti bolje nego što jest, samo gore. A kad ugledni HDZ-ov kulturnjak Andro Krstulović Opara na otvaranju Marulićevih dana proglasi spjev Judita »romanom«, odmah ti postane jasno zašto je ovdje politička zvijezda – Vaso Brkić.
Rado bih prodala sve tri nekretnine koje smo moj muž i ja zaradili i naslijedili u životu i kupila bih za te pare jedno sedam krasnih kuća od 250 kvadrata na samoj jadranskoj obali, uz plažu pod balkonima. Samo, fućkaj ga. Nisam bliska s ministrom državne imovine Goranom Marićem, a ni s njegovim prijateljem Zvonkom Šarićem koji je prodao Mariću »vikendicu« na dva kata od 245 kvadrata s dodatnim objektima u makarskom primorju za oko 110.000 eura. I prije toga, kao zalog prijateljstva, još neke apartmane.
A kad je Marić postao ministar državne imovine, tvrtka u kojoj je rečeni Šarić bio direktor kupila je od Marića/države potpuno obnovljenu »Mesićevu vilu« na Šalati u Zagrebu za oko 800.000 eura. Šarić je, dakle, svoje prodao jeftino. Marić državno isto tako. Marića je kvadrat vile na plaži došao 550 eura. Šarić je za kvadrat potpuno obnovljene državne vile na četiri etaže u najelitnijem dijelu glavnog grada – prije namijenjene za stanovanje Predsjednika Republike – platio oko 2.300 eura. Toliko su prosječni stanovi tu oko mene, naravno bez garaža i vrta.
Dakle, prodala bih sve svoje te molim ministra Marića, koji je, uostalom, ministar svih Hrvata, da mi pomogne da dođem do sedam vila na plaži. Na njima bih zaradila trostruko. Puta tri. Jer on očigledno zna tu matematiku koja ja meni nepoznata, a onda ga prozivaju »huškači i banda«. Ministar svoje imovine znao bi valjda najbolje i s mojom. Te ga usrdno molim da mi se javi kad ga ovih dana budem zvala.
Hrvatski znanstvenik Ivan Đikić postao je član Američke akademije znanosti i umjetnosti (American Academy of Arts and Sciences) u čijim je analima stoje imena Charlesa Darwina, Alberta Einsteina, Pabla Pisassa i mnogih drugih karijatida globalne civilizacije uključujući i 250 nobelovaca. Đikić je od ranije član njemačke Akademije Leopoldine i Europske akademije, ovo mu je, dakle, treća gdje su ga primili s najvišim počastima i zahvalama za njegov rad.
Đikićeva biografija, 300 znanstvenih radova koji su u svijetu citirani više od 27.000 puta, i nagrade koje je dobio u planetarnoj konkurenciji, sve se to ne da ni nabrojiti. Ali sve to nije bilo dovoljno Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da ga prihvati čak ni za svog dopisnog člana. Ili im je to bilo puno previše, preiritantno za vlastitu znanstvenu kontekstualizaciju, pa je baš zato odbijen? Sramota, sramota do neba.
I zato bih baš bih voljela da znamo koliko su puta, po priznatim mjerenjima, recimo citirani znanstveni radovi sadašnjih članova Razreda za medicinske znanosti HAZU čiji bi član bio Đikić, da su ga htjeli. Svih zajedno. I koji im je prosjek. Možda će se netko tog istraživanja ovim povodom i poduhvatiti, makar i iz čiste domoljubne nervoze. Pa da vidimo i to svjetsko čudo uspješnosti HAZU koja odbacuje jednog Đikića jer im navodno nije ravan. Američka, Europska i Njemačka akademija ga hoće, HAZU jok. Trebalo bi Ivanu Đikiću možda posebno čestitati baš na račun toga što su ga ovi ovdje odbili.
HDZ-ovi ministri Butković i Kuščević otvorili su na Braču početak izgradnje neke cestice malo duže nego što je jedna četvrtina zagrebačke ulice Ilice. Članovi Vlade, župani i drugi dužnosnici centralne i lokalnih vlasti razvili su se u strijelce i agitiraju za listu svoje stranke na EU izborima na koje će, kako vidimo iz anketnih mjerenja, u Hrvatskoj »sigurno izaći« samo 17 posto građana. Prema ovome, nema nekih izgleda da će sudjelovanje na izborima za Parlament EU u našoj zemlji biti veće nego 2014. godine, kada je glasalo 25 posto birača, a među mladima samo 13 posto. Predviđa se da će prosječna izlaznost u zemljama EU biti duplo veća nego što signalizira ovo izjašnjavanje kod nas.
U međuvremenu su stigli i rezultati novog Crobarometra. Oni nisu osobiti za HDZ jer im popularnost pada od veljače i sada su na 25,5 posto. Izgleda da im je Karlo Ressler, koji vrti parole kao drveni lutak, još malo odmogao. Ali to je pjesma nad pjesmama za SDP. Njihov je rezultat 13,3 posto, najgori otkako se u Hrvatskoj provode ankete o rejtingu stranaka. Bernardićevo društvo može razviti crnu zastavu. No zato ne pada Živi zid koji je najbolja stranka za 11,9 posto svih ispitanika. Most tavori na svojih šest posto, a jedino je još Start Dalije Orešković blizu izbornom pragu sa 4,9 posto. I to bi otprilike bilo to. Nove stranke i savezi ljevice i desnice moraju se bolje organizirati za parlamentarne izbore.