Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 2
Sutra: 21° 21° 2
20. listopada 2018.
Pardon Sanje Modrić

kolumna Krvoločne strasti i njihovi uzori

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 18. siječanj 2018. u 18:21 2018-01-18T18:21:37+01:00

Uvaženi gosti HRT-a, koji je javno dobro građana, često su osobe povezane s govorom mržnje, neki urednici otvoreno pronose laži. Nekidan je u Otvoreno pozvana da govori o bontonu u javnoj komunikaciji Željka Markić, čiji portal ima nekoliko sudskih presuda zbog kleveta i hajke na ideološke protivnike.

Načelno treba pozdraviti incijativu Vlade da novim zakonom spriječi pronošenje govora mržnje i prijetnji na društvenim mrežama. Dobro je već to da vlasti uviđaju koliko problem eskalira premda je nedopustivo istupanje na internetu već penalizirano, čini mi se, kroz četiri naša važeća zakona. Pitanje, dakle, već odavno nije treba li Hrvatska zakonski zabraniti sva sporna ponašanja u javnoj komunikaciji, ali jest je li za to potreban još jedan zakon.

Neki smatraju da nije jer i sada imamo sredstva za borbu protiv krvoločnih strasti i širenja laži u virtualnom svijetu. Ja ne bih bila tako sigurna, pogotovo ne prije nego što vidimo što će Vlada na kraju napraviti sa svojom idejom.

Jer, ako dosadašnje mjere nisu dale bog zna kakve rezultate – a nisu – svakako nije loš plan da se materija izvadi na stol, da se pažljivo razrade kriteriji te da se, možda, sve potrebne mjere stave na istu hrpu. Između slobode govora i govora mržnje nije znak jednakosti, zašto unaprijed odustati u potrazi za definiranjem granice. Zato podrška, za sada.

No nadam se da je bar vrh ove Vlade svjestan jednoga. Nikakav zakon neće puno promijeniti ako se institucije i istaknute javne osobe ne prizovu pameti. Kažnjavanje prestupnika je potrebno. Ali dok s duhom odgovornog i tolerantnog ponašanja ne srastu oni u koje narod gleda i uzima ih za uzore, nema tog zakona koji će spriječiti divljanja na svakom terenu, a pogotovo na internetu.

Političke elite moraju građanstvo (pre)odgajati pametnim politikama, pravodobnim povlačenjem poučnih poteza i vlastitim primjerom. A kako s time stojimo, vidljivo je iz niza primjera koji odzvanjaju kroz medije, pa onda, posljedično, i na ulici. Alojz Tomašević mlati ženu, ali ostaje župan i ništa mu se ne može. Njegov zamjenik ima kaznenu prijavu jer je fizički napao novinara, ali za njega nema ni političke odgovornosti. Na nogometnim tribinama viču se najogavnije stvari protiv srpske manjine, ali odgovora s visokih mjesta nema. Iz Vlade ne staju pred kamere da osude takvo divljanje, u nogometnom savezu smatraju da je to normalan sportski folkolor. Šefica države po Dalmaciji nalazi orjunaše.

Nedopustivi sadržaji dio su školskih programa. Crni marš od šest tisuća osoba pred Agencijom za elektroničke medije predvodio je tadašnji potpredsjednik Sabora. O bivšem gazdi HDZ-a Karamarku nema ni smisla govoriti. Novinarima se prijeti smrću, ali nadležni organi uglavnom ne mrdnu prstom. U Vukovaru dandanas imamo nacionalno segregirane škole, kao u aparthejdu nekadašnje Južnoafričke Republike. Vjeroučitelj usred Zagreba pred djecom propagira rezanje glava. Veteranskim grupacijama dana je SUBNOR-ovska uloga. Neki biskupi ne rade ništa drugo nego svađaju narod ucjepljujući svojoj pastvi odvratnost prema svemu što misli drugačije od njih.

Uvaženi gosti HRT-a, koji je javno dobro građana, često su osobe povezane s govorom mržnje, neki urednici otvoreno pronose laži. Nekidan je u Otvoreno pozvana da govori o bontonu u javnoj komunikaciji Željka Markić, čiji portal ima nekoliko sudskih presuda zbog kleveta i hajke na ideološke protivnike.

Neka, dakle, Vlada piše zakon, želim iskreno sve najbolje. Ali kontekst se mora promijeniti, bez toga društvo neće ozdraviti. A za to je potreban njihov utjecaj.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka