Imam nekoliko fotografija ispred Bijele kuće, lanjske su, a negdje su mi i neke starije. Bila sam u životu na sastancima s dvojicom američkih senatora, Missouri i Washington. Radila sam u interesu Republike Hrvatske. Hvalila sam svoju zemlju. Pozvala sam ta dva političara da dođu vidjeti kako je ovdje lijepo. Diplomatski sam prešutjela sve što kod nas ne valja, a toga je, bogme, lijepa hrpa. Pred Bijelom kućom slikali smo se, doduše, moj muž i ja kao obični turisti i zafrkavali smo se kako nas predsjednik Obama predugo pušta da stojimo iza ograde, a pozvao nas je da dođemo u goste.

S rečenim senatorima sjedila sam zajedno s manjim grupama kolega u okviru raznih novinarskih studijskih putovanja, domaćini bi nam to organizirali za tili čas. Utorak? Srijeda? Joj, gospodin, na žalost, ima strašno pretrpan raspored, ali zašto ne biste došli u petak u dva, veselimo se susretu s vama.

Naravno da te male osobne crtice nisu ništa važno, ni vrijedno javnoga spomena. Senatori bi nam ispričali ponešto o svojim agendama i postavili srdačna pitanja o krajevima iz kojih dolazimo. A pred Bijelom kućom je puhalo kao blesavo, to su mi skoro najgore fotke u životu.

No, prateći ovih dana putešestvije naše predsjednice s njenim vrpoljenjem ispred ograde Bijele kuće i izgovaranjem koještarija za kamere HTV-a, s razdraganim selfijem u zagrljaju s američkim Djedom Mrazom, s tuđom fejsbuk noticom o susretu šefice hrvatske države sa senatorom Marcom Rubiom, osobom daleko ispod njenog ranga, i sa svim tim izmotavanjima oko prirode i programa njezinog puta u SAD, došlo mi je da se ipak malo uobrazim. Tako jadno, neuvjerljivo i tragikomično kao Kolinda Grabar-Kitarović, znali bismo i ja, a i svatko drugi, odglumiti pred nekom kamerom državnički posjet Americi.

Valjda je samo u Hrvatskoj moguće da predsjednica ide na službeni put u SAD, a da ni javnost, a ni Ministarstvo vanjskih poslova, o tom putu ništa ne zna, osim da završava 5. siječnja, ali se onda i to pomakne, pa se ona iznebuha vrati dva dana kasnije.

Ma ostat će ona tamo koliko god treba dok je netko ipak ne primi, rekao je neki cinik, ali ispalo je baš tako. O njenim domaćinima moralo se saznavati alternativnim novinarskim metodama, a rezultati misije da se Hrvatskoj osigura status "čimbenika koji će aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike" (je li ovo izjavila prava ili kartonska Kolinda?) su mizerni. Saldo: senator Rubio i Damon M. Wilson iz Atlantskog vijeća. Predsjednica je građanima poručila kako nam ne može otkriti s kim se sve našla jer "neki od sugovornika ne žele da se to zna" i uputila naciju da potraže te informacije na Facebook profilima američkih političara. Očito se hvatalo koga se moglo uhvatiti. Makar koga.

Za razliku od nje, britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson, koji je ovih dana također u SAD-u, detaljno je objavio itinerer puta i imena svih svojih domaćina iz tranzicijskog tima predsjednika Trumpa. Britanska vlada poštuje svoje građane, njihov novac i svoju zemlju. U Uredu Predsjednice to očito nije slučaj. Skupu, a nepripremljenu i beskorisnu ekskurziju u SAD Britanci si očito ne mogu priuštiti. Dočim mi, evo, možemo.