Svakoga tko kaže da ovo nije srpska zemlja, treba ubiti kao kera. Tako je Vojislav Šešelj 1991. godine raspaljivao mržnju kod srpskog stanovništva na mitingu u Jagodnjaku, selu na rubu Osječko-baranjske županije.

Haaški sud jučer je odbio njegov zahtjev da se proces protiv njega obustavi jer Tužiteljstvo do sada, navodno, nije uspjelo predočiti dovoljno dokaza da je odgovoran za ratni zločin i etničko čišćenje u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH. Šešelj je tvrdio da mu se sudi isključivo zbog iznošenja stavova koji se nekome ne moraju sviđati, ali na koje on ima pravo, te da je optužba pokazala da se nema pozvati ni na što drugo osim na njegov govor.

Suci su, srećom, postupili ispravno. Jer krv se ledila u žilama već i na samu pomisao da bi čudovišni četnički vojvoda mogao biti pušten na slobodu i da bi, nakon osam godina provedenih u haaškoj ćeliji, mogao izaći iz pritvora kao pobjednik koji je nadigrao sud.

Šešelj je, naime, jedan od demona zločina, podstrekač rata, potpirivač nacionalističke histerije i fašistički agitator. Sa stanovišta zdravog razuma i ljudskosti, u ovakvim je slučajevima potpuno nerelevantno ima li dokaza i egzaktnih tragova da je optuženik osobno počinio ili naredio zločine. Idiot koji puca nekome u glavu počinio je neusporedivo manje zlo od Šešelja koji je na velikosrpskim mitinzima godinama huškao ogromne ljudske mase da uzmu oružje u ruke i da krenu u progon nesrpskog stanovništva.

Kod Šešelja, dakle, riječi nisu bile »samo riječi«, kao što nisu bile ni kod Goebbelsa. Između njegovih govora i zločinačkih posljedica koje su uslijedile postoji jasna i izravna veza.

Mnoge pripadnike srpskog naroda regrutiralo je prema zločinima upravo urlikanje Šešelja i njegovih sljedbenika po trgovima i ledinama da su Hrvati i Bošnjaci u stvari odnarođeni Srbi koji su oteli srpsku zemlju, da je došao trenutak da ti teritoriji budu vraćeni milom ili silom i da svakoga tko se tome bude odupirao treba »ubiti kao kera«.

I 2003., prije nego što će se predati Haaškom sudu, dakle godinama nakon što je njegova politika poražena, Šešelj je ponovno održao isti govor pomahnitalog mesije kao i devedesetih.

– Srbi nikad neće odustati od oslobađanja srpskog Dubrovnika, srpske Dalmacije, srpske Like, srpske Banije, srpskog Korduna, srpske Slavonije, srpske Baranje, srpske Bosne, srpske Hercegovine, srpskog Kosova i srpske Metohije.

Kad su šešeljevci u Haagu prokazani kao izvršitelji zločina na Ovčari, njihov je idol izjavio je da su masakr inscenirali sami Hrvati.

Kad su njegovi čuvari 1997. godine pretukli odvjetnika koji je zastupao Hrvate, Šešelj je rekao da se odvjetnik »nekoliko puta pokliznuo na koru od banane«. – Njihova zemlja je Albanija i neka idu tamo – prijetio se Šešelj kosovskim Albancima.

Šešeljeva zadojenost mržnjom protiv svega nesrpskoga šokirala je tijekom cijelog suđenja svjetske medije tim prije zato što je Šešelj školovani pravnik i najmlađi doktor prava u bivšoj Jugoslaviji.

No ultraški fanatizam doktora prava pokazao se strašnijim nego sirova mržnja kakvog pripadnika najnižeg društvenog taloga iz prigradske pivnice, a to smije biti samo iz rešetaka.