Boras se, među svim drugim lošim stvarima po kojima ga javnost pamti, istaknuo i po tome da ne pokazuje ni minimum razumijevanja ni smisla za posao koji mu je 2014. godine povjeren očiglednom greškom visokoškolskog sustav
Rektor Damir Boras opet će doći na naslovnice, ali ne po velikim djelima koje bi ostvario na svojoj rektorskoj dužnosti, koju, nadam se zauvijek, ostavlja za sobom. Nego po drskoj i autoritarnoj odluci da se novinarima zabrani čuti kako on i njegov protukandidat za rektora u idućem razdoblju predstavljaju svoje programe.
Jučerašnja predizborna sjednica Senata Sveučilišta u Zagrebu tako je ostala zatvorena za javnost pa se Boras, među svim drugim lošim stvarima po kojima ga javnost pamti, istaknuo i po tome da ne pokazuje ni minimum razumijevanja ni smisla za posao koji mu je 2014. godine povjeren očiglednom greškom visokoškolskog sustava.
Protiv rektorove sklonosti da se njegov rad zaštiti od javne valoriziracije ustalo je čak 16 novinskih redakcija, koje su očekivale da će se vrata Senata pred njima zabraviti. Reagirala je i ministrica Blaženka Divjak podsjećajući rektora Borasa da je njegova rektorska funkcija javna, dakle financirana novcem poreznih obveznika, i tiče se cijele akademske zajednice, pa da stoga javnost ima sve pravo biti promatrač postupka u kome se bira tko će voditi Sveučilište u idućem mandatu. Javio se i Borasov protukandidat sa zahtjevom da se novinari puste u publiku dok njih dvojica odmjeravaju snage. Ali kod Borasa ništa nije pomoglo.
No što očekivati od uvaženog rektora najstarijeg hrvatskog sveučilišta, koji se prije godinu dana zaposlio kao profesor na odsjeku Učiteljskog fakulteta u – Petrinji. Takvo mu je mjesto grčevito trebalo da izbjegne mirovinu i da se može kandidirati za još jedan rektorski mandat. Nakon svih skandala kojima je kao rektor kumovao na svom matičnom Filozofskom fakultetu, morao ga je, eto, potražiti u pustoj Banovini. No nije se jučer proslavilo ni izborno povjerenstvo Sveučilišta, kojem su se izvjestitelji hrvatskih medija obratili da spriječi cenzuru. Predsjednik tog tijela, također sveučilišni profesor, upravo je rektoru Borasu ostavio na volju da »na odgovarajući način« udovolji interesu javnosti. A nakon što su novinari poljubili vrata, obaviješteni su da će biti utješeni press konferencijom, ali bez prisustva rektorskih kandidata. S kime, dakle? I što će im takva presica osim da im se prozirno zamažu oči?
Upravo je nevjerojatno da se vodstvo jednog geografski europskog sveučilišta skriva pred opravdanim interesom za ovako važne stvari koje se kod njih događaju jednom u četiri godine. Pa i svakom bi studentu, ako pokaže želju, trebalo biti omogućeno da uživo sluša predstavljanje rektorskih programa, a kamoli novinarima kojima je posao da o tome izvijeste javnost. To sveučilišnim vlastima očito ne ide u glavu, a struja koja misli drukčije očito je u defenzivi.
No, ova neukusna sekvenca iz akademskog života samo je mali pokazatelj o tome u kakvom se zapuštenom stanju sve to tamo zaglavilo. Na Sveučilištu vladaju intrige kao na dvoru Marie Antoinete. Mladi znanstvenici nam bježe u inozemstvo. A afere o napredovanju s plagijatima i copy-paste radovima redaju se jedna za drugom. Pa zato nije nikakvo čudo da Zagreba nema ni među 500 sveučilišta Šangajske liste unatoč mnogim uspješnim znanstvenicima koji se ovdje pokušavaju boriti s vjetrenjačama. Ponašanje rektora Borasa samo je dijagnoza tog nedopustivog stanja.
Komentar Sanje Modrić
Rektor Boras kao dijagnoza
Sanja Modrić
17. veljača 2018 16:24
Foto Tomislav Miletić / PIXSELL
Boras se, među svim drugim lošim stvarima po kojima ga javnost pamti, istaknuo i po tome da ne pokazuje ni minimum razumijevanja ni smisla za posao koji mu je 2014. godine povjeren očiglednom greškom visokoškolskog sustav
Rektor Damir Boras opet će doći na naslovnice, ali ne po velikim djelima koje bi ostvario na svojoj rektorskoj dužnosti, koju, nadam se zauvijek, ostavlja za sobom. Nego po drskoj i autoritarnoj odluci da se novinarima zabrani čuti kako on i njegov protukandidat za rektora u idućem razdoblju predstavljaju svoje programe.
Jučerašnja predizborna sjednica Senata Sveučilišta u Zagrebu tako je ostala zatvorena za javnost pa se Boras, među svim drugim lošim stvarima po kojima ga javnost pamti, istaknuo i po tome da ne pokazuje ni minimum razumijevanja ni smisla za posao koji mu je 2014. godine povjeren očiglednom greškom visokoškolskog sustava.
Protiv rektorove sklonosti da se njegov rad zaštiti od javne valoriziracije ustalo je čak 16 novinskih redakcija, koje su očekivale da će se vrata Senata pred njima zabraviti. Reagirala je i ministrica Blaženka Divjak podsjećajući rektora Borasa da je njegova rektorska funkcija javna, dakle financirana novcem poreznih obveznika, i tiče se cijele akademske zajednice, pa da stoga javnost ima sve pravo biti promatrač postupka u kome se bira tko će voditi Sveučilište u idućem mandatu. Javio se i Borasov protukandidat sa zahtjevom da se novinari puste u publiku dok njih dvojica odmjeravaju snage. Ali kod Borasa ništa nije pomoglo.
No što očekivati od uvaženog rektora najstarijeg hrvatskog sveučilišta, koji se prije godinu dana zaposlio kao profesor na odsjeku Učiteljskog fakulteta u – Petrinji. Takvo mu je mjesto grčevito trebalo da izbjegne mirovinu i da se može kandidirati za još jedan rektorski mandat. Nakon svih skandala kojima je kao rektor kumovao na svom matičnom Filozofskom fakultetu, morao ga je, eto, potražiti u pustoj Banovini. No nije se jučer proslavilo ni izborno povjerenstvo Sveučilišta, kojem su se izvjestitelji hrvatskih medija obratili da spriječi cenzuru. Predsjednik tog tijela, također sveučilišni profesor, upravo je rektoru Borasu ostavio na volju da »na odgovarajući način« udovolji interesu javnosti. A nakon što su novinari poljubili vrata, obaviješteni su da će biti utješeni press konferencijom, ali bez prisustva rektorskih kandidata. S kime, dakle? I što će im takva presica osim da im se prozirno zamažu oči?
Upravo je nevjerojatno da se vodstvo jednog geografski europskog sveučilišta skriva pred opravdanim interesom za ovako važne stvari koje se kod njih događaju jednom u četiri godine. Pa i svakom bi studentu, ako pokaže želju, trebalo biti omogućeno da uživo sluša predstavljanje rektorskih programa, a kamoli novinarima kojima je posao da o tome izvijeste javnost. To sveučilišnim vlastima očito ne ide u glavu, a struja koja misli drukčije očito je u defenzivi.
No, ova neukusna sekvenca iz akademskog života samo je mali pokazatelj o tome u kakvom se zapuštenom stanju sve to tamo zaglavilo. Na Sveučilištu vladaju intrige kao na dvoru Marie Antoinete. Mladi znanstvenici nam bježe u inozemstvo. A afere o napredovanju s plagijatima i copy-paste radovima redaju se jedna za drugom. Pa zato nije nikakvo čudo da Zagreba nema ni među 500 sveučilišta Šangajske liste unatoč mnogim uspješnim znanstvenicima koji se ovdje pokušavaju boriti s vjetrenjačama. Ponašanje rektora Borasa samo je dijagnoza tog nedopustivog stanja.