Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
11. prosinca 2019.
POLITIČKI SKALPEL

kolumna DRAŽEN CIGLENEČKI Škoro je u pravu, nema smisla fikus birati neposredno

Foto MIRANDA ČIKOTIĆ/PIXSELL
Foto MIRANDA ČIKOTIĆ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 25. lipanj 2019. u 21:27 2019-06-25T21:27:53+02:00

Ivo Josipović je u predsjedničkoj kampanji 2014. trezveno govorio da u svom mandatu nije mogao ništa više učiniti zbog svoje skromne nadležnosti. Njegova protukandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović je, međutim, tvrdila da bi te ovlasti njoj bile sasvim dovoljne kako bi »promijenila lice Hrvatske«. Obećavala je da će završiti ono što je započeo Franjo Tuđman i da će Hrvatska biti zemlja prosperiteta i blagostanja. No, dok je Tuđman kao predsjednik raspolagao s velikim ustavnim ovlastima, Kolinda Grabar-Kitarović je, eto, uvjeravala birače da će se jako dobro snaći i bez njih. To se, naravno, nije dogodilo. Idućih će tjedana i mjeseci predsjednicu Republike pitati o njezinim postignućima tijekom pet godina, što će im odgovoriti? Uspjela sam smijeniti Dragana Lozančića s dužnosti ravnatelja SOA-e, odobrila sam kupnju izraelskih zrakoplova, gurala sam inicijativu Tri mora, pozvala sam u Hrvatsku srpskog predsjednika Aleksandra Vučića... Je li ona na ovaj način zaista promijenila lice zemlje? Ma kakvi. Kolinda Grabar-Kitarović bila je fikus na Pantovčaku jednako kao Ivo Josipović i Stjepan Mesić prije njega. Nije napravila ništa upečatljivo, ni po čemu političkom neće je se pamtiti. Navijanje na nogometnim utakmicama je nešto drugo, za to joj, uostalom, nisu potrebne bile nikakve ovlasti.
Ali, unatoč vrlo mršavom učinku, predsjednica Republike (još) nije odustala od sudjelovanja na predstojećim izborima. Šalje zbunjujuće signale, ali nekako je dojam da će se ipak još jednom kandidirati za položaj državnog fikusa. I Zoran Milanović je u utrci. Bilo je, međutim, pitanje vremena kad će se pojaviti kandidat s ozbiljnom podrškom koji će reći da ne pristaje na status fikusa, da predsjedničke ovlasti treba značajno proširiti, pa makar putem narodnog referenduma. Miroslav Škoro zalaže se za pogrešne stvari, predsjedniku Republike se zapravo mora oduzeti i preostalu političku moć, ali nije nelogično da on to traži za državnog dužnosnika izravno izabranog od naroda. 
Nije to Škoro konzekventno artikulirao, ali njegova je poruka da nema razloga trošiti ogromnu društvenu energiju i na izborima potaknuti tolika očekivanja od čovjeka kojem onda na raspolaganju nisu mehanizmi kojima bi ih opravdao. Kakvog smisla ima da milijun ljudi izabere fikus? Škoro je u pravu, nikakvog.
I sada dolazimo do ključnog problema, dramatične političke neodgovornosti HDZ-a i SDP-a. Nesrazmjer između načina izbora predsjednika i njegove efektivnosti, detektiran je već prije dosta godina. Ni čelnicima HDZ-a i SDP-a nije to bilo nešto nepoznato. No, nisu oni sjeli za stol i dogovorili jedino moguće rješenje, promjenu Ustava kako bi se dvotrećinskom parlamentarnom većinom izbor predsjednika Republike prebacilo u Sabor i tako ga uskladilo s ovlastima što ih ima. Nisu SDP-ovci pristupili Tomislavu Karamarko, nakon što je on 2014. izjavio da valja razmišljati o ukidanju neposrednih izbora za predsjednika. Andrej Plenković nije pokazivao interes za činjenicu da u SDP-u posljednjih godina prevladava stav da je Sabor mjesto u kojem bi se glavne političke opcije trebale usuglašavati o imenu formalnog državnog poglavara, kao što je to, primjerice, u Njemačkoj. Ne, hadzeovci i socijaldemokrati nisu do kraja shvaćali do čega sve može dovesti ovakav krivo postavljen sustav. I neka se sada zato znoje. S tim da Škorine ideje trenutačno puno više pogađaju HDZ, koji drži Banske dvore. Što ako on zaista pobijedi na izborima i zatim, bez odgađanja, krene u realizaciju obećanja da će terorizirati Plenkovićevu vladu i inicirati referendum na kojem bi se građani izjasnili o bildanju dužnosti predsjednika Republike? 
Bilo bi to za Plenkovića i HDZ, u godini izbora za Sabor, ravno najstrašnijoj noćnoj mori. Ali, Škoro bi se, prije toga, u drugom izbornom krugu mogao naći s Milanovićem, dva kandidata desnice, on i Kolinda Grabar-Kitarović, sigurno se neće plasirati u play off. Kako bi Plenković reagirao u tim okolnostima? Milanovića ne podnosi, a Škoro, apologet Franje Tuđmana svjetonazorski blizak HDZ-ovim biračima, otvoreno mu prijeti. Za Plenkovića bi to bila situacija koja podsjeća na Sofijin izbor, kad je majka Židovka na ulazu u koncentracijski logor morala odlučiti hoće li spašavati kćerku ili sina. Samo što bi premijer u ovom slučaju htio eliminirati obojicu spomenutih.
Za Hrvatsku bi loše bilo kad bi arhaični i pretenciozni Škoro postao predsjednik. Treba, međutim, pozdraviti njegovu kandidaturu jer je skrenula pažnju na neodgovornost hrvatske političke elite, koja nije bila sposobna urediti sustav kako on ne bi proizvodio fikuse sa snažnim izbornim legitimitetom i slijedom toga potencirao sukobe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.