Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. siječnja 2020.
Komentar Branka Mijića

kolumna Oliverova »Jama«

Foto D. ŠKOMRLJ
Foto D. ŠKOMRLJ
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2014. u 12:35 2014-04-16T12:35:00+02:00

Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić

Rat će još dugo biti najveći kulturni događaj na ovim prostorima, sudeći i po zahtjevu riječkih dragovoljaca Domovinskog rata da se zabrani kazališna predstava »Aleksandra Zec«, a da je nisu ni pogledali. 

  Obično se tako nešto traži za ono što smatramo skarednim ili čega se bojimo. Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić. 

  Ne samo branitelji već i svi oni u čije su se živote rat i ratna zbivanja duboko, nemilosrdno i neizbrisivo upleli možda bi se između tame dvorane, svjetala pozornice i glumačke igre suočili sami sa sobom onako kako to nisu uspjeli svih ovih godina. Možda bi oči u oči s »Aleksandrom Zec« koja se piše pod navodnim znacima bilo potpuno drugačije iskustvo od onog s Aleksandrom Zec iz novinskih napisa i medijskih interpretacija kojima smo do sada bili izloženi. 

 Da i jedan gledatelj, koji je možda i prvi put u životu otišao u kazalište, nakon odgledane predstave doživi da su umjetničke istine dublje i istinitije od onih povijesnih, ma kako ih je do tada tumačio, bila bi to pobjeda i »Aleksandre Zec« i Aleksandre Zec. I dokaz da su obje žive. Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje »naša« i »njihova« djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje »naši« i »njihovi krvnici«, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla. 

  Jer, »Aleksandra Zec«, ma što ti (za)branitelji o tome mislili, predstava je o svakom poginulom djetetu imenom i prezimenom, a ne nacijom i brojkom 400, kojom vatropiri segregacije najmlađih žele omalovažiti nevinost žrtve Aleksandre Zec. I drugi put je hladnokravno ubiti zabranjujući i predstavu koja po njoj nosi ime. Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom. I znali bismo da za sve nas ima nade. Jer, ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo. 

 Ako na to nismo bili spremni u stvarnosti, uđimo u kazalište i budimo toliko hrabri ogledati se s jednom običnom poetskom simfonijom. Kada se nadležne institucije i autoriteti nisu usudili uzeti pravdu i moralnu odgovornost u svoje ruke, moralo je to učiniti kazalište. 

  – U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara, objašnjava Oliver Frljić zašto je morao postati autor ove predstave. Samo zato da se više nikada ne bi ponovila Goranova »Jama«: 

 Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,

 Gdje ima otac kćerku, majku sin?

 Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,

 I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.