BERLIN Plaćeni ubojica odlazi iz Taipeija na novi zadatak u Tokio po nalogu njegova šefa. Ali čitava stvar krene po zlu i on će u bijegu završiti u oronuloj kući ispunjenoj smećem i iskorištenim iglama, gdje se zbližuje sa sinom narkomanke iz susjedstva kojem postaje neka vrsta zamjenskog oca te kao pasionirani gastronom otvara ulični štand na kojem poslužuje tajvanske rezance, iako negdje iza ugla vreba njegova plavokosa meta s licem Ichii the Killera. Tad postaje svjestan da mora završiti posao bez obzira na cijenu.

Riječ je o najnovijem komadu kultnog japanskog sineasta Sabua (»Mr Long«), koji je na neki način zalutao u festivalsku konkurenciju, jer mu je više mjesto u paralelnom programu »Kulinarisches Kino«. Iako nije toliko upitan njegov kulinarski motiv, već sama priča koja ne donosi ništa više od korektne i brutalne krimi-razbibrige s naglašenom socijalnom notom.

Na sličnom kolosijeku kreće se i njemački filmaš Thomas Arslan čiji su rani radovi bili strogo fokusirani na živote turske zajednice u Berlinu. No u najnovijem filmu »Helle Nachte« (Svijetle noći) posve se udaljio od tog etno miljea, promatrajući sporo zbližavanje oca i njegova sina tijekom njihova putovanja po sjevernoj Norveškoj gdje su otišli sahraniti djeda, jer je nakon rastave svojih roditelja dječak pripao majci.

Fluidna kamera

Paralelni programi donijeli su i dva filma koji igraju na tipičnu Sundance estetiku. U doksu »Casting Jon Benet« u režiji Kitty Green, autorica se pozabavila nerazjašnjenom smrću male Miss Amerike. Ali njen je prosede krajnje nekonvencionalan jer umjesto klasične uporabe »footagea«, ona snima audiciju čiji su sudionici bili u nekakvom kontaktu sa žrtvinom obitelji, a sada su se prijavili za uloge majke, oca, policajaca i zatočenog pedofila u komadu snimanom na setu nalik onom iz TV-sapunice, koji pokušava rekonstruirati čitav slučaj.

No tijekom audicije njeni sugovornici ne podastiru samo svoje subjektivne reakcije i otkrivaju svoju verziju te jezive priče, već se u njima zrcale i njihove vlastite traume, pa razgovor postaje sve intimniji. U sjajnoj završnici Green mijenja format slike i postavlja glumačke parove (likovi majke i oca) u različite interijere kuće Benetovih, prateći ih fluidnom kamerom. Tek u završnom kadru ukazuje se djevojčica koja glumi šestogodišnju Jon odjevena u kostim od umjetnog perja nalik plesačici erotskog showa u Las Vegasu. Sve to jako bi se svidjelo Toddu Haynesu.

Nakon sjajnog »Queen of Earth« Alex Ross Perry vraća se u berlinski »Forum« izvrsnim najnovijim filmom »Golden Exits« u kojem će jedan bruklinski intelektualac angažirati slatkicu Emily Browning kao asistenticu u katalogiziranju filmskog materijala preminulog oca njegove žene Chloe Sevigny. Ona je netom doputovala u New York iz Australije i ne poznaje nikog u gradu osim znanca iz djetinjstva (Jason Schwartzman), vlasnika glazbenog studija.

Kolonijalna arogancija

Imamo dakle tri različite generacije od kojih je svaka nesretna na svoj način, iako pastelna svjetlost nije u stanju penetrirati u njihovu hladnu dušu. Treba samo znati kako otići tiho i dostojanstveno. Jer sentimentalna tenzija nikad se neće rasplamsati, koliko god u Nickovoj ženi upalila iskru ljubomore, već tek tinja na laganoj vatri. Zato Perryja prije svega zanima siva zona emocija, ostajući vječno fokusiran na igru žudnje za žudnjom. No iako Nickov lik priziva klasične vudialenovske sredovječne neuroze, film se puno više oslanja na Rohmera (šifra: »Claireino koljeno«).

Izvan konkurencije prikazana je i raskošna saga o kolonijalnoj aroganciji »The Viceroy’s House« u režiji Indijke s britanskom adresom Gurinder Chadhe, u kojoj Hugh Boneville (Lord Grantham iz TV-serije »Downton Abbey«) i Gillian Anderson portretiraju Lorda Mountbattena i njegovu Lejdi, dok on pokušava lukavim diplomatskim manevrima pomiriti dvije sukobljene strane.

Zato autoričin komad igra na dvije paralelne vizije, od kojih ona intimna prati zabranjenu ljubav hinduističkog sluge i muslimanske sluškinje, sve dok tenzije između sukobljenih strana ne postanu nepodnošljive. No autorica pokazuje očitu empatiju prema Lejdi, koja pokušava stvarnosti ubrizgati minimalnu dozu reda i civiliziranosti.

Iako film gubi na snazi kad umorni Gandhi napusta priču, on se vraća tek nakratko u sekvenci u kojoj ga promatramo kako spava, kao da autorica njome pokušava naglasiti da on više nema aktivnu ulogu i ne može vladati kaotičnom situacijom. Zato Chadhin komad ni ovaj put nije u stanju riješiti jedan nepremostivi konflikt, kao što je to bio slučaj i s njenim ranijim filmovima.