Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
29. siječnja 2020.
Komentar Branka Mijića

Ničija zemlja

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2014. u 14:26 2014-02-10T14:26:21+01:00

Danas, baš kao u Tanovićevom filmu Filip Šovagović, BiH još uvijek leži na mini koju je nemoguće demontirati. Sve dok ničija zemlja napokon ne postane nečija.

Baš kao u poanti Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića Bosna i Hercegovina pokazuje se ovih dana poput minirane ničije zemlje čiji stanovnici i jednim pogrešnim pokretom mogu odletjeti u zrak.

   Je li erupcija nezadovoljstva i nasilja, koja se prelila na ulice gotovo svih većih gradova Federacije, inicirana teškim socijalnim stanjem, korupcijom i pretvorbenim kriminalom ili pak političkim gordijskim čvorom zauzlanim još u Daytonu, vjerojatno je dilema istovjetna onoj o kokoši i jajetu. BiH naprosto ne funkcionira kao država gotovo niti na jednoj razini i fitilj koji prijeti novom eksplozijom tinja još od fizičkog zaustavljanja ratnih sukoba 1995. godine.

   Međunarodna zajednica gurnula je pitanje BiH pod tepih pogrešno vjerujući da će oni uzroci koji su doveli do razaranja i 100 tisuća mrtvih nestati protokom vremena. Nakon što BiH ponovno gori, visoki predstavnik u Sarajevu Valentin Inzko gotovo panično poručuje da bi trebalo razmisliti o slanju trupa Europske unije u susjednu nam državu. No to mogu biti samo vatrogasne mjere za zaustavljanje nekog novog rata, na što miriše »bosansko proljeće« kako su ga neki prozvali, a nikako rješenje za stvarne probleme koji su doveli do eksplozije nezadovoljstva građana. A odlazak predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na »konzultacije« u Beograd i najava kako će silom spriječiti »uvoz« demonstracija na teritorij kojemu je Banja Luka glavni grad, najbolje oslikava kako je i koliko šupalj američki plan za zaustavljanje rata u mirnodopskim uvjetima.

   Za Washington je BiH već odavno prošlo svršeno vrijeme i njome se bave tek u drugorazrednim holivudskim filmovima iako je njihova odgovornost za aktualne događaje i sve ono što je izravna posljedica Daytona nesumnjiva. Jer, bez njihovog angažmana nisu moguće ni njegove izmjene bez kojih je nemoguće zamisliti BiH kao suvremenu europsku državu. Status quo znači samo priznanje da je Slobodan Milošević stvarni pobjednik rata u BiH jer su njime ostvareni gotovo svi ciljevi koje je srpski Vožd zacrtao planirajući Veliku Srbiju.

   Dakle, nekoliko ostavki ili hapšenja političara u BiH neće riješiti pitanje budućnosti tamošnjeg stanovništva i sukobi i nasilje ponavljat će se sve intenzivnije i opasnije čak ako bi i neke ojačane snage EUFOR-a koje priželjkuje Inzko uspjele aktualne prosvjede primiriti. Naprosto, u BiH rat nije prestao zaustavljanjem izravnih oružanih sukoba, on se samo vodi drugačijim sredstvima, od nogometnih utakmica do ovoga bunta kojim je pažnja ponovno skrenuta na ustrojstvo i nefunkcioniranje BiH kao države.

   Jedan od onih malobrojnih intelektualaca koji svo vrijeme upozorava da rat u BiH ne može biti završen dok god su »živi« neprijatelji, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević, u jednom od svojih najpoznatijih ogleda bavi se »Ratom kao najvećim kulturnim događajem«:

   – Svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje se kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima, kaže Vlaisavljević.

   Stoga danas, baš kao u Tanovićevom filmu Filip Šovagović, BiH još uvijek leži na mini koju je nemoguće demontirati. Sve dok ničija zemlja napokon ne postane nečija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.