Zamuknula je Hrvatska i herojski odšutjela presudu Vrhovnog suda koji je ubojstvo srpskih civila u Varivodama u rujnu 1995. godine ocijenio terorističkim činom počinjenim iz političkih pobuda za koji je odgovorna Republika Hrvatska.

Predstavnicima vlasti zabavnija je ljetna shema i festivalska druženja s generalnim tajnikom UN-a Ban Ki-moonom, od oporbe predvođene Karamarkom i HDZ-om, čiji su prethodnici u tome sudjelovali, to se nije ni očekivalo, baš kao niti od medija, prije svega dalekovidnice koja unatoč kadrovskim promjenama u informativnom dijelu svakoga dana u svakom pogledu sve više podsjeća na onu Vrdoljakovu, štoviše Smiljka Šagolja kada se uhvati Ljubuškog. Tek nekolicina intelektualaca i pripadnika nevladinih organizacija imala je za potrebu ocijeniti presudu Vrhovnog suda za Varivode ispravnom i pravednom te dalekosežnom za ostale slične sudske procese koji se vode.

Istodobno vijest, koju je također prvi u subotnjem broju objavio naš list, da je Žalbeno vijeće Haškog suda neočekivano, prije donošenja konačne presude, od tužiteljstva zatražilo dodatna objašnjenja koja bi mogla dovesti u pitanje ključne optužbe protiv Ante Gotovine i Mladena Markača za nelegalne napade i udruženi zločinački pothvat, odjeknula je senzacionalno u televizijskoj i portalskoj prepisivačini.

Očigledno Hrvatska se u ovih 17 godina nije mnogo promijenila kada su posrijedi ratni zločini koje su počinili pripadnici HV-a nakon »Oluje«. Zatvaranje očiju i okretanje glave od nevinih žrtava ne vodi katarzi, baš kao što ustrajavanje na Vukovićevom poučku kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti zločine baš nimalo neće pomoći Gotovini i Markaču. Ma što o tome mislili ostrašćeni domoljubi, da je pravorijek Vrhovnog suda o Varivodama, kojim se RH proglašava krivom, stigao ranije, i u Haagu bi se proces hrvatskim generalima vodio drugačije. Jer, da je hrvatsko pravosuđe davno ranije radilo svoj posao kako je trebalo, da su ratni zločinci imenovani, uhićeni i osuđeni, nikada teška kvalifikacija i teza o udruženom zločinačkom pothvatu ne bi ugledala svjetlo dana. Niti bismo imali osjećaj kolektivne krivnje što pravda ni danas nije provedena, što je država dopustila terorizam koji je morala spriječiti, a žrtvama umjesto zadovoljštine i odštete poslala goleme račune na ime sudskih troškova.

Stoga je ova sveopća šutnja o ovoj presudi sve samo ne zlato, da mogu i smiju Ante Gotovina i Mladen Markač bi je na sav glas oduševljeno pozdravili uzviknuvši: »Napokon!«. Jer, i iz nje je jasno da nisu mogli biti sudionici zločinačkog pothvata ako su u vrijeme masakra u Varivodama, 50 dana nakon »Oluje«, bili na novim ratnim zadacima. Vrhovni sud je bio decidiran ocijenivši da je za štetu koju su pretrpjeli tužitelji, obitelji žrtava, kriva država koja je dužna štititi od terorističkih akata, a oni to u njezino ime sasvim sigurno, na putu za Banja Luku, nisu mogli učiniti, niti im je to itko zapovijedio.

Ovako, i Jovanu Beriću i Anti Gotovini ostaje žal za ovih izgubljenih 17 godina koliko je trebalo do istine, jer će im obojici preostalo vrijeme na ovom svijetu i budućnost biti obilježeni prošlošću. A sve je moglo i trebalo biti drugačije.