Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4
Sutra: 11° 11° 4
29. veljače 2020.
Koentar Branka MIjića

Čekajući Dan mladosti

Čekajući Dan mladosti
Čekajući Dan mladosti
Autor:
Objavljeno: 12. svibanj 2014. u 13:00 2014-05-12T13:00:11+02:00

Kukavičluk je kriti se iza eufemizama »čisti obraz« i »čiste ruke«, jer kriminala je bilo ili nije, radilo se o Liniću ili bilo kome drugome, baš kao i maskirati obraz koji bi se trebao crveniti od srama zbog vlastitih neuspjeha nečijom crvenom knjižicom

Sapunica oko obiteljskih prepucavanja i bračnih svađa u SDP–u po svemu sudeći bit će privremeno skinuta s javnog programa barem do izbora za europski parlament. Budući da se oni podudaraju s nekadašnjim praznikovanjem Titovog rođendana, zgodna su asocijacija da se neizvjesna budućnost stranke poveže s njezinom prošlošću i ishodištem, SKH.

   Tako se i ovaj sraz Zorana Milanovića i njegovih ljudi s jedne te Slavka Linića s druge strane može na prvi pogled učiniti sukobom demokratskih i dogmatskih struja, baš kao što se to nekada činilo upravo u povijesti komunističke partije iz koje su se rodili današnji hrvatski socijaldemokrati. No potpuno je pogrešno Milanovića i milanovićevce smatrati demokratima samo zato što zbog svojih godina nisu imali crvenu knjižicu, a njezine nekadašnje vlasnike zatucanim boljševicima koji su uteg oko nogu modernog europskog SDP-a.

   Ako tako svoju bitku s Linićem i riječkim krugom oko njega vidi i sam Milanović, onda je u problemima i sa samim sobom i sa strankom čiji je predsjednik. Koliko god se trudio svoj politički put prikazati izdvojenim, bez ikakvih stranačkih uzora i/ili mentora, izuzev djelomice Ivice Račana, predsjednik SDP-a na taj način ne pokazuje samo političko sljepilo već i neke crte koje su nesvojstvene intelektualcima. Autor pisama iz Diletantije Zvonimir Berković takvim bi ocijenio njegov odnos prema učiteljima, jer intelektualac ne može odagnati od sebe pitanje tko su očevi njegovih mišljenja, stavova i postupaka.

   Kriterijem partijskog staža i titoizma, i pokojni Račan bio bi na onoj drugoj »linićevskoj«, dogmatskoj strani koju sada u ime moderne socijaldemokracije Milanović želi poraziti. No, kako je onda bivši komunist uspio izgraditi stranku koja je dva puta pobijedila na višestranačkim izborima, a da za njegovog nasljednika njegovi kamaradi nisu izabrali principom kremljologije nekog sebi ravnog već baš Milanovića?

   Nije problem Milanovićevog SDP-a što u njemu još uvijek stoluju oni koji žaluju pad Berlinskog zida, to je besmislica u koju nitko ne može povjerovati ni kada je izgovara Tomislav Karamarko, već zato što je u strahu od takvih prozivki još i Račan sebi zabranio priznati da je ijednu pametnu čuo od svojih marksističkih mentora. A i danas bi bilo Milanoviću pametnije da se u ovo doba globalizma i liberalnog kapitalizma pogubnijeg i od imperijalizma hvata tih davnih proroštva, a ne odriče i radničke klase kao i svog učitelja.

   Ono što je još poraznije za Milanovića ako se Linića rješava zbog njegove ortodoksnosti odnosno godina, činjenica je da se taj »komunistički starac« pokazao najagilnijim i najsposobnijim ministrom u Vladi, jedinim pravim kriznim menadžerom za kojim toliko vapimo. To mu, doduše, i nije bilo teško u konkurenciji mladih a nesposobnih Milanovićevih kadrova bez partijske knjižice, poput Marasa, Zmajlovića ili pak Jakovine o čijim grijehovima po državnu blagajnu barem ravnim onima koji se spočitavaju Liniću, premijer niti ne razmišlja. Zato je kukavičluk kriti se iza eufemizama »čisti obraz« i »čiste ruke«, jer kriminala je bilo ili nije, radilo se o Liniću ili bilo kome drugome, baš kao i maskirati obraz koji bi se trebao crveniti od srama zbog vlastitih neuspjeha nečijom crvenom knjižicom.

   A štafeta tek kreće kada se sapunica nastavi nakon Dana mladosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.