Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. siječnja 2020.
Komentar Branka Mijića

kolumna Bolje pakt nego rat

Foto Vedran KARUZA
Foto Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2014. u 13:07 2014-02-03T13:07:00+01:00

Lažna je i za stranku na vlasti opasna dilema »ili on ili ja« u otvorenom sukobu Zorana Milanovića i Slavka Linića. 

  Politička šteta za SDP je nepovratna i već dovoljno teška da bi ju bilo tko razuman dovodio do ruba stranačkog raskola, a za sve nije jedini i isključivi krivac tvrdoglavi ministar financija. Afera Šegon nije se SDP-u uopće smjela dogoditi, jer trećepozivci u stranačkoj nomenklaturi i državnoj administraciji uvijek su figure koje se bespogovorno i u tišini žrtvuju kada počnu ugrožavati svoje nadređene. Zoran Milanović je, kao predsjednik SDP-a, slučaj Branka Šegona mogao u začetku riješiti iza zatvorenih vrata Iblera, s još manje buke od Aleksandre Kolarić. 

  Slavko Linić je stavljajući svoj vlastiti ugled i autoritet iza Šegona i postavivši se kao njegova sjena i zaštitnik na zapaljenu vatricu izlio kanader benzina. Jer, branio je neobranjivo. Ako Šegon i nije prekršio zakon, počinio je političku štetu i stranci i Vladi, i morao je otići. I točka! Ovako je uslijedila najveća kriza Vlade u za nju najgorem trenutku koja prijeti preliti se kapilarno u stranačke redove. Premijer je očigledno dobio podršku gotovo svih svojih ministara koji su svoje jedinstvo manifestirali u Sinju. Zoran Milanović otišao je u Varaždin da bi poručio ono što mu je »afera Šegon« ugrozila: poštenje je najveći kapital koji će staviti pred narod kao suca i nikome neće dozvoliti da na njega baci bilo kakvu mrlju. 

 Slavko Linić ostao je sam u Rijeci čekajući rasplet, kao vjerni vojnik partije, bez ikakvih komentara. No, sasvim sigurno, i među ovdašnjim esdepeovcima vlada zbunjenost i nelagoda, jer je upravo Slavko Linić u proteklih 25 godina udario temelje Rijeci kao neosvojivoj SDP-ovoj tvrđavi. I svi ovdašnji visokopozicionirani kadrovi, od Zlatka Komadine i Vojka Obersnela pa do Željka Jovanovića, izašli su iz njegovog šinjela. Teške funkcije ministra financija, u prijevodu kriznog menadžera Hrvatske, prihvatio se kada bi to malo tko na njegovom mjestu učinio i u dvije godine postao jedan od najpopularnijih političara. 

  Sve što je naumio nije proveo u djelo, jer ga je upravo premijer kočio i zaustavljao, pogotovo kada je Liniću oponirao koalicijski HNS. I tu je najveća Milanovićeva greška kada je redom za ministre po ključu odabirao jake političke ljude koji nisu nužno funkcionirali u svojim sektorima kao državni dužnosnici. Slavko Linić je stabilizirao državne poslove, za razliku od onih koji ih uporno destruiraju poput, primjerice, Rajka Ostojića. I koji, nakon svih neuspjeha, još uvijek prolaze lišo. Ako netko ima pravo na svoj politički ego, pa makar on bio i prenaglašen, onda je to Slavko Linić. I po rezultatima, i po tome što je najstariji ministar u Vladi, i po tome što je jedina SDP-ova poveznica iz Račanove vlade. 

 Ako već Linić nije Milanoviću ono što je Angeli Merkel Wolfgang Schäuble, onda bi obojica, i bez međusobnih simpatija, u njemačkom stilu, trebali naći načina da mandat profesionalno odrade do kraja. Inozemni partneri s Linićem su već uspostavili dijalog i povjerenje, te ne bismo bespotrebno gubili vrijeme, baš kao ni kod kuće kada je budžet u pitanju. 

  Slavko Linić, pak, zaslužio je, ma što tko o njemu mislio, dostojanstven odlazak u političku mirovinu. A Zoran Milanović nakon svih iskustava vjerojatno bi ubuduće svoje ministre birao kombinirajući više kriterija. Za to mu ostaje samo »sitnica« – mora dobiti sljedeće izbore. A to će mu biti lakše s Linićem nego bez njega.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.