Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. listopada 2019.
Komentar

Komentar BRANKO MIJIĆ Sumrak civilizacije

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 17. travanj 2019. u 19:11 2019-04-17T19:11:33+02:00

Gledajući to zgarište s ostacima nekad velebne katedrale, u srce ranjenom Gradu svjetlosti, jedino suvislo što nam je moglo pasti na pamet je da se radi o posljednjem upozorenju. Božjem, i to u Velikom tjednu, ili Prirode, svejedno. Vjerovali mi ili ne, nekom smo se od njih gadno zamjerili!

Katedrala Notre-Dame nije najstarija crkva u Parizu, to je Saint–Germain-des-Prés, niti najljepša, jer bi ta titula vjerojatno pripala Sainte–Chapelle.

No, prizor Notre-Dame dok je guta plamen svakom je čovjeku na ovom planetu zaledio krv u žilama. Jer, Notre-Dame nije samo simbol Pariza i Francuske, ta katedrala nije samo najposjećeniji vjerski objekt u Europi nakon bazilike svetog Petra u Rimu, to zdanje nije samo glavni lik proslavljenog romana Victora Hugoa, monument koji svjedoči i prkosi povijesti 850 godina, već, uz sve to, dokaz uljudbe ljudskoga roda.

Na tom našem civilizacijskom putu katedrala Notre-Dame je nezaobilazna, poput Lascauxa, Stonehengea, piramida, Akropole i ostalih čovjekovih djela kojima je promijenio prirodu. Vatra koja lakoćom proždire ono što je nekoliko generacija ljudskog roda gotovo dva stoljeća marljivo podizalo, zrcalila je u našim očima strah kako svjedočimo sumraku civilizacije, nagoviještala da je Sudnji dan blizu.

Vatra nas je održala na životu, vatra nas je oslobodila pećine, a sada bi nas ta ista vatra mogla ili vratiti u pećinu, ili pak zauvijek izbrisati s planeta.

Nestajanje Notre-Dame u plamenu pokazalo nam je da smo umišljeni u vjerovanju kako smo nadmoćni nad prirodom zato što letimo u svemir, zato što smo izmislili umjetnu inteligenciju koja umjesto nas vozi automobil ili obavlja kućne poslove, zato što milijardu informacija možemo pohraniti u minijaturni čip koji smo napravili iz pijeska.

Ništa od svega toga nije nam pomoglo da sačuvamo Notre-Dame, pred vatrom smo ostali ustrašeni i nemoćni, drhteći kao divlje zvijeri, kao naši preci prije milijun godina.

Gledajući to zgarište s ostacima nekad velebne katedrale, u srce ranjenom Gradu svjetlosti, jedino suvislo što nam je moglo pasti na pamet je da se radi o posljednjem upozorenju. Božjem, i to u Velikom tjednu, ili Prirode, svejedno. Vjerovali mi ili ne, nekom smo se od njih gadno zamjerili!

To što se dogodilo s Notre-Dame nije slučajnost, valja nam poštivati hijerarhiju, biti smjeran i pokoran te voditi računa da priroda može bez nas opstati, ali ne i mi bez nje.

Zaslijepljeni zgrtanjem nečega što zovemo bogatstvom, a što u konačnici ne vrijedi ništa, iako se mjeri u milijardama i bilijunima, jer je nejestivo, ne da se piti i udisati, doveli smo planet na rub opstanka. Ne slušamo čak ni vlastitu djecu koja protestiraju jer im zbog klimatskih promjena ostavljamo dom s ograničenim rokom trajanja. Nije li ta iskra samoubilačkog nagona koji ne možemo obuzdati zapalila i Notre-Dame?

Uistinu, je li nam lakše slati letjelice na Mars i istraživati je li tamo moguć život ne bi li na njega preselili čovječanstvo nego li, s malo pažnje, naprosto sačuvati staru, dobru i još uvijek jedinu nam Zemlju? Ako je Notre-Dame trebala buknuti da počnemo razmišljati o svojoj ulozi na planetu, onda sve ne mora biti tako katastrofalno. Katedrala se može obnoviti novcem, ali čovjekovu sebičnost priroda više neće tolerirati.
Nakon Aleksandrijske biblioteke i Notre-Dame, trećeg upozorenja neće biti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.