Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Piše Branko Mijić

BRANKO MIJIĆ Ritam zločina

Foto Facebook
Foto Facebook
Autor:
Objavljeno: 1. ožujak 2019. u 17:33 2019-03-01T17:33:43+01:00

Svesti pašku tragediju tek na nečiji kurcšlus u glavi znači opet ponoviti sve one greške koje smo napravili i kod uzaludnih smrti Luke Ritza i Aleksandra Abramova iz kojih nismo ništa naučili

Sjećate li se Luke Ritza i Aleksandra Abramova? Ako smo nakon njihovih tragičnih pogibija mogli govoriti o eskalaciji nasilja među mladima, društvenoj nebrizi i prevenciji koja je zakazala, nakon obiteljskog užasa na Pagu možemo samo reći da smo prešli onu točku koja čovjeka dijeli od divljaka.

Da, podivljali smo kao društvo! Ne od jučer, duh nasilništva već odavno je pušten iz boce i sada nam se poput bumeranga vraćaju svi nekažnjeni zločini, ratni i poratni, svi ti koradei, kruljci, đakići i daruvarci, sve te sinkope i sva ta guljenja krumpira, svo to izrugivanje s pravdom, poštenjem i moralom, sva ta jamljenja, sve te prebijene žene, sva ta glembajevština koju živimo, jučer kao farsu, a danas kao tragediju. I ne radi se ni o kakvim propustima ili greškama pojedinaca, kao što nas pokušavaju uvjeriti predvodnici ovog moralnog svinjca, ticalo se to zdravstvenog sustava koji je ubio devetogodišnjeg Gabrijela Bebića u Metkoviću ili o rupama unutar sustava socijalne skrbi koji je u ponor bacio četvero djece.

Nisu za naš očaj krivi streptokok i balkon, već sustav koji ne postoji, jer sve dobro što je u njemu počiva isključivo na entuzijazmu ljudi koji u njemu rade. Izvan te empatije i osim te humanosti pojedinaca, ne postoji ništa. Nema strategije, nema znanja, nema ideje, nema čak ni volje da se nešto suštinski promijeni. Ništa nismo naučili od Luke Ritza i Aleksandra Abramova pa se vraćamo tamo gdje nam je i mjesto, u pećinu. Tamo gdje caruje toljaga i pravo jačega, tamo gdje se javno izruguju ženi koja pokazuje fotografije svojih masnica na sudu dok je njezin mužjak nedodirljivi predvodnik lokalnog krda.

Samo u toj i takvoj pećini u kojoj je nasilje poželjni oblik ponašanja kada treba disciplinirati »neprijatelje«, druge, drugačije i nemoćnije, moguće je da četvero djece u pidžamama svoje snove završe treskom o kameni pod. U toj i takvoj pećini ni vlast ne proizlazi iz volje naroda, već iz šatora kojem se, kao zlatnom teletu, klanjaju. I ništa se tu neće promijeniti dok god se bude sve svodilo na nečije »propuste«, »neprilike« ili »nesretne okolnosti«, dok god se budu slale čak dvije inspekcije u nekakve »izvide«. Sustav treba resetirati, makar i tiltom, pa ga graditi ispočetka, a na to oni koji su ga takvim i osmislili, nisu spremni, jer bi upravo njih najprije trebalo počistiti. Neuređena država i neuljuđeno društvo prirodni su ambijent za njihovo razmnožavanje i bez toga bi izumrli.

Svesti pašku tragediju tek na nečiji kurcšlus u glavi znači opet ponoviti sve one greške koje smo napravili i kod uzaludnih smrti Luke Ritza i Aleksandra Abramova iz kojih nismo ništa naučili. Možemo sada raspravljati unedogled tko je zakazao, zabrljao i tko bi što trebao napraviti, ali sve je izmaklo kontroli na svim razinama i nasilje je postalo sastavni dio funkcioniranja u društvu. Ovoga puta ritam zločina sve je brži, sve učestaliji i svakim danom sve nam se bliže primiče. Jučer na naslovnici vršnjačko nasilje nad devetogodišnjakom koji je u školi u Omišlju završio s potresom mozga, danas monstruozno obiteljsko nasilje nad četvero djece u Pagu.
Bojimo se i pomisliti što je sljedeće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.