Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
16. prosinca 2018.
Piše Branko Mijić

BRANKO MIJIĆ N bava kua!?

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 30. studeni 2018. u 17:31 2018-11-30T17:31:31+01:00

Čitajte Robija! Vjerujte, pomaže!

Jedna knjiga, u pet svezaka, na 2.500 stranica, četiri izdavača iz dvije države, a autor nije Tolstoj već devetogodišnjak, bilo bi dovoljno za Guinnessovu knjigu rekorda. On sam rekao bi: N bava kua!?

Robi K., literarno dijete Viktora Ivančića stariji je godinu dana od njegovog biološkog sina, s njime se družimo evo već 35. godinu i nestrpljivo iščekujemo svaki zapis iz bilježnice tog vječnog učenika III. a razreda. A knjiga se lijepo podebljala od 1984. godine do danas pa je taj »Altimajt edišn« postao svojevrsnom Biblijom satire i humora koju svi Bogu-mili, a koji ni Vragu nisu mrski, i oni koji se takvima osjećaju, ultimativno moraju posjedovati. Nije ovo reklama za to flambojantno izdanje, ne treba. Robiju nikakva propaganda niti marketinški trik, on će zauvijek ostati zatočenikom svoga tvorca koji bi na njemu, još malo, i penziju mogao zaraditi.

Kult Robija K. kafkijanski je zagonetan i u svakom je pogledu prešao sve granice. Što je to u ljudskom biću što ga vodi ne prema piću već u ovisnost veću i težu, klikajući na svaku novu poruku na ekranu uz pomisao: Robi? Ne mogu to shvatiti oni koji se nisu navukli na tog klinca toliko žestoko da se nakon mjesec dana bez njega ne ustručavaju banuti Viktoru na vrata i zaurlati: »Alo, majstore, gdje je Robi?«. I da ovaj shvati da mu potiljak nikad nije bio bliže metku.

Mogu sada psihoanalitičari prizivati Freuda secirajući zašto se autor najbolje osjeća u tijelu i umu jednog devetogodišnjaka, mogu teoretičari sreće srati kvake o tome kako smijeh liječi i oslobađa od stresa, mogu i Prosperov i Novak pasti na tjeme od užasa zbog svekolike infantilnosti, može se cijeli ovaj svijet srušiti kao kula od karata, ali Robija moramo imati. Moramo!

Dobro, ovo petoknjižje samo je uvezana povijest bolesti koja se širi i ne da iskorijeniti, ono nas podsjeća na sve što smo olako zaboravili i oživljava ono što smo teško preživjeli, ali dozu novog Robija moramo dobiti. Ta nada kada zablinka Peščanik, Tačno ili Novosti da je stigao i najnoviji Robi, to je ono što se ne da nadomjestiti. Onog dana kada tog rta Dobre nade ne bude bilo, to će biti znak da je stigao Sudnji dan, da je nastupio smak svijeta.

A sve je lakše kada je Robi tu! Tog dana sunce sija i ako kiša pada, a java se odvija poput sna. Da, ima nešto u usporedbi s kinom, ugase se svjetla, totalni mrak, a onda zabljesnu slike, i hodaju, idu. Što se bliži kraj i rasplet, rastu napetost i nervoza, kao u krimiću kada do zadnje scene ne možemo pogoditi tko je ubojica. Dlanovi se znoje, oči izbeče, a možgane uskuhaju ne bi li pogodili poantu zadnje rečenice.

I nikad u tome ne uspijemo, uvijek nas autor odvuče na pogrešan trag, a Robi nadmaši naša očekivanja. I to je to, tako jednostavno a neprepričljivo i neponovljivo! Vraćaš se unatrag, na početak, pokušavaš odgonetnuti gdje si izgubio trag, kada si skrenuo s pravog puta, ali ne, sve se odvija po špagi i samo je tako moglo završiti. Za one koji me razumiju i koje dijele ovisnost o Robiju, samo dvije napomene.

Sve likove mogu zamisliti u mašti, osim samog Robija, čije lice ne vidim, kao da je to svetogrđe poput crtanja proroka Muhameda. I kada bih mogao biti netko od Robijevih, izabrao bih Kanu Štetu. A vi?

Čitajte Robija! Vjerujte, pomaže!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka