Dobro je da se ljudi vole, otvore srca, ne samo prema Mili i nama, prema svima. Da se otvore, da se vole, da zaborave sitničavosti i da se ujedinimo ka pozitivi i životu, smogla je snage poručiti u najtežoj životnoj bitki Sanja Matijević Rončević, majka male Mile, koja putuje u Ameriku iz koje će se, svi za to navijamo i vjerujemo, vratiti zdrava.

Velike su to i iskrene riječi koje nisu samo zahvala što je Hrvatska još jednom pokazala da je u stanju učiniti nemoguće, u pet dana sakupiti vrtoglavi iznos novca koji je dvogodišnjoj djevojčici jedina nada za budućnost. Trebali bismo se tih riječi sjetiti ne samo onda kada se neko dijete razboli, već svakog trenutka kada nam se učini da nam je svakodnevica teška i tjeskobna.

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje, još je davno pjevao John Donne. Mila Rončević nije ostala sama, njezina obitelj nije usamljena i prepuštena na milost i nemilost sudbini, a svi koji su pružili ruke da pomognu pokazali su svoju ljudskost u pravom trenutku i na pravi način.

Kolegica Vedrana Rudan s pravom je podsjetila da u cijeloj priči nisu samo građani »veliki«, jer ono što ekipa Dječje bolnice Kantrida, na čelu s profesoricom Jelenom Roganović već godinama i desetljećima čini za teško bolesnu djecu i njihove očajne roditelje, u skromnim, da ne kažemo nemogućim uvjetima, nikako ne bi smjelo ostati zaboravljeno. Da, to je uistinu primjer kada se netko medicini posveti kao svom pozivu, a ne kao odskočnoj daski za političku karijeru »ili mogućnost za »prigovor savjesti« i rad na crno za veće pare«. Slučaj male Mile pokazao je još jednom kako se građani uspješno mogu samoorganizirati kad god je to potrebno, ali da su u ovoj državi, nažalost, to sve češće prisiljeni činiti.

Nije to slučaj samo kada treba priskočiti upomoć teško bolesnom djetetu. Vidjeli smo to u Rijeci gdje su se volonteri i udruge organizirali oko projekta »Moje mjesto pod suncem« kojim se pomaže siromašnoj djeci, od odlaska psihologu i logopedu, preko raznih radionica do izleta i voćnih jogurta koje zbog teškog materijalnog stanja roditelja nisu bili u prilici konzumirati! Inače, procjenjuje se da samo u Rijeci na rubu bijede živi petstotinjak djece, dok ih je u Hrvatskoj čak 300 tisuća! Svjedoci smo da su zbog nefunkcioniranja sustava u borbi protiv nasilja prisiljene samoorganizirati se i žene, što je potvrdila i inicijativa #SPASIME, baš kao što su osnovci i srednjoškolci nedavno izašli na ulice kako bi se priključili globalnom prosvjedu protiv klimatskih promjena i ukazali na potrebu zaštite čovjekove okoline.

Sve to govori da se uistinu možemo pohvaliti sposobnošću samoorganiziranja, ali da smo potpuno dezorganizirani kada treba urediti temelje funkcioniranja države. Kako neka buduća djeca kad se razbole poput male Mile ne bi morala strepjeti hoće li dobri ljudi sakupiti novac već će on za njihovo zdravlje biti osiguran u proračunu. Kako neke buduće djevojke ne bi strepjele da će im neki nasilnik razbijati glavu o o umivaonik, kako svi zajedno ne bismo brojali preostale dane života ljudskog roda na ovom planetu.
Jedini posao vlasti je da društvo bude uljuđenije a država uređenija, pa ako to nije u stanju činiti, valja se organizirati da se i to promijeni.