Prvo pravilo špijunskih poslova kaže da se odvijaju daleko od očiju javnosti, a kada se za njih ipak sazna i kada se objavljuju na velika zvona, onda je samo pitanje tko od toga ima koristi, a tko štete.

Kome ide u prilog »otkriće« slovenske obavještajne službe SOVA da iza prisluškivanja slovenskog arbitra Sekolca i agentice Drenik stoji hrvatska SOA, a ne Amerikanci, kao što se do sada pretpostavljalo? Arbitražni postupak je završen kako je završen, Hrvatska je iz njega izašla smatrajući da je kompromitiran i kontaminiran tom aferom, Slovenija je tužila Hrvatsku sudu EU-a u Luksemburgu zbog nepriznavanja arbitraže, Hrvatska uložila podnesak smatrajući da je taj sud nenadležan te da spor treba rješavati primjenom pravila međunarodnog prava.

Saznanje da su Hrvati, a ne Ameri uhvatili Slovence u nečasnim poslovima ne može promijeniti suštinu i sadržaj »prisluškivanog« razgovora, već samo kontekst dopuniti poznatom činjenicom da svi prljavi igraju prljavo. Takav dodatni pokušaj kompromitacije Hrvatske teško da može utjecati na ono što će suci u Luksemburgu odlučiti. Dakle, službeni Zagreb nije imao nekog pretjeranog interesa cenzurirati slovenske medije da o tome ne izvještavaju, pogotovo ne putem neformalnog kanala kao što je pater Ivan Tolj, kao što tvrde Slovenci.

No Banske dvore i Pantovčak itekako bi cijela ova afera trebala zabrinuti. Prije svega to se odnosi na funkcioniranje SOA-e što se pokazalo i na ovom slučaju, jer je upravo SOA trebala biti ta koja će prva saznati što Ljubljana sprema. Pogotovo što je Hrvatska nedavno bila izložena sličnom obavještajnom napadu iz još jedne susjedne države, BiH, s teškom optužbom za regrutiranje i pomaganje tamošnjih terorista. Priprema terena za špijunski rat u oba slučaja bila je istovjetna.

Najprije mediji, u ovom slučaju »Žurnal«, napišu kako su »obavještajci i diplomate RH pokušali najmanje dva puta vrbovati pripadnike selefijskog pokreta iz BiH za prenošenje oružja i eksploziva«, potom te optužbe javno ponovni visokopozicionirani političar, u ovom slučaju ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, a onda se u priču kao akteri ubace ljudi povezani s hrvatskim tajnim službama, konzul Ivan Bandić, funkcionar Mijo Krešić, novinar Mato Đaković...

Bosansku i slovensku aferu povezuje jedno ime, a to je Davor Franić, šef kabineta ravnatelja SOA Daniela Markića, za kojeg je šira hrvatska javnost čula od bivšeg savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na odlasku Mate Radeljića.

Za premijera Plenkovića, koji hrvatske novinare voli optuživati za »fake news« te da protiv njega vode hibridni rat, pa mu se sada to prokletstvo vraća poput bumeranga, glavno pitanje trebalo bi biti kako su Slovenci, nakon četiri godine »otkrili«, da su arbitražu prisluškivali baš Franić i SOA, a ne Amerikanci?

Možda mu i njegov »osobni špijun« Robert Kopal šapne kako timing obje akcije nije slučajan te da sve to nisu mogli osmisliti Sarajevo i Ljubljana, već da netko treći vuče konce iz sjene. Onaj koji će iz šuplje Hrvatske koju buši tko stigne na kraju izvući najveću korist.

A ako ne zna kako se ti špijunski poslovi vode, neka pita Sovu, ne slovensku, već ovu svoju, domaću.