Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
14. prosinca 2018.
Komentar

kolumna BRANKO MIJIĆ Drugarska kritika

BRANKO MIJIĆ Drugarska kritika
BRANKO MIJIĆ Drugarska kritika
Autor:
Objavljeno: 5. prosinac 2018. u 19:00 2018-12-05T19:00:00+01:00

Dugo je trajalo vijećanje, vagala se svaka riječ, da bi nakon sedam sati presudili: krivi su, ali kazne nema!
Šatrovački rečeno, Martina Dalić i Zdravko Marić popili su drugarsku kritiku. Književnim standardom napisano, Hrvatska je još jednom pokazala da je država koja ne postoji. Kada se kvalificirano, na Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, utvrdi da su visoki državni dužnosnici svojim djelovanjem »u rješavanju krize u Agrokoru prekršili načela djelovanja Zakona o sprječavanju sukoba interesa«, ali za to nije predviđena nikakva kazna, čak ni ona minimalna, ekvivalent za pogrešno parkiranje, već samo blago crvenilo na ušima, onda je takva država ozbiljno bolesna, možda već u terminalnom stadiju.

Jer, što može biti pogubnije za jednu državu nego da njezini dužnosnici nekažnjeno krše pravila i načela koja je ta ista država donijela? Uostalom, čemu onda država uopće postoji kada su njezini dužnosnici nedodirljivi, iznad nje? O tome da Hrvatska već odavno nije Republika u onom izvornom značenju te riječi, res publica, javna stvar, ne treba ni govoriti. Lex Agrokor samo je potvrdio kako funkcionira to privatno-političko partnerstvo, a sada, kada za to nema nikakve kazne, znamo i kako će ubuduće funkcionirati.

Nalogodavci Marića i Dalićke čvrsto stoje iza njih, jer to što se ne ponašaju i ne rade onako kako bi se javni dužnosnici trebali ponašati i raditi, za njih je najmanje važno. Jedino bitno za njih je politička korist koju su iz takvog djelovanja izvukli, baš kao što su partneri iz privatnog sektora izvukli materijalnu. To što država na taj način poništava samu sebe kršeći vlastita načela, najmanje je važno, reklo bi se, tim gore po državu! Ortakluk je iznad svih i iznad svega, a sve što se može valja obaviti tajno, samo u slučaju krajnje nužde javno.

I bez paragrafa, sedmosatnog vijećanja i vaganja svake riječi, svima je jasno da Zdravko Marić nikada ne bi postao ministar financija da to u danom trenutku nije odgovaralo tadašnjem gazdi Hrvatske, Ivici Todoriću. To što je u Vladu lansiran baš iz Agrokora, činjenica je koja bi ga u svakoj normalnoj državi isključila iz bilo kakvog kontakta s Agrokorom kada su državni poslovi u pitanju, pa daljnja petljanja oko broja sastanaka, njihovog sadržaja i izuzimanja ne bi bila potrebna. To što je u Marićevom slučaju sve bilo suprotno, najbolji je dokaz da to nisu bila čista posla i da se ne radi samo o moralnom lapsusu.
Martinu Dalić pak ne bi obranio ni Vladimir Beara, a kamoli Andrej Plenković. Ako je jedina krivnja potpredsjednice Vlade bila »javna percepcija« javnosti, kao što tvrdi premijer, onda to nije nikakva krivnja i nije smjela biti smijenjena. Ako je Dalićka žrtvovana da »percepcija javnosti« ne bi dohvatila Andreja Plenkovića, onda je to prljava politika. Ona koja ortački upravlja ovom državom i koja žrtvom figure spašava kralja koji potom svojoj kraljici iskazuje javno priznanje plješćući njezinoj knjizi, davši nam na taj način jasno do znanja da je sve znao, sa svime bio upoznat i sve odobravao.
I tu je taj propust Povjerenstva koje odlučuje o sukobu interesa što nije smoglo samo malo više hrabrosti. I odrapilo i Andreju Plenkoviću drugarsku kritiku, pa neka se i on sada misli!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka