Nikoga vjerojatno nije iznenadila vijest da će nakon 2020. godine Europska unija za sedam posto skresati novac iz EU fondova, koji služi za smanjivanje razlika između bogatijih i siromašnijih područja Unije. Zbog odlaska Velike Britanije, u godišnjem proračunu EU-a, teškom oko 160 milijardi eura, nedostajat će 12 do 15 milijardi. Stoga je Europska komisija predložila ne samo smanjenje novca za kohezijske fondove, nego i zaoštravanje uvjeta za njegovo dobivanje, kako bi disciplinirala neposlušne članice EU-a, poput Poljske.

Kolači iz EU-fondova, očito, sve su tanji i nedostupniji. To će dodatno uzdrmati razvojne planove Banskih dvora. Još od Milanovićeve vlade, a osobito tijekom Plenkovićeve, u javnosti se stvara slika da će EU-fondovi imati ključnu ulogu u pokretanju hrvatskoga gospodarstva. Kao primjer čuda u korištenju tih fondova najčešće se navodi Poljska.

Ta je slika uglavnom pogrešna, jer glavnina investicija u Poljskoj, Mađarskoj i ostalim državama nije došla iz EU-fondova, nego iz njihovih gospodarstava, banaka, državnog proračuna i stranih poduzeća. Fondovi su posvuda bili samo dodatni prihod, poput napojnice. To što je čak 80 posto javnih investicija u našoj državi u prošle tri godine došlo iz EU-fondova, ne ukazuje na veličinu novca povučenog u Hrvatsku, nego potvrđuje da su svi ostali potencijalni investitori zakazali. Ulaganja privatnog i javnog sektora u našoj zemlji su se srozala. Stoga još nismo definitivno izašli iz krize.

Naime, investicije u Hrvatskoj od 2008. do 2017. realno su pale oko 30 posto, ili za 32 milijarde kuna godišnje, prema podacima HGK-a. Iz EU-fondova naša zemlja teorijski može nadoknaditi samo trećinu tog novca, jer u njima godišnje ima na raspolaganju prosječnih 11 milijardi kuna. U stvarnosti, nikad se ne povuče sav novac iz fondova, a od onoga što dođe, barem polovina se vrati u inozemstvo – stranim izvođačima radova u Hrvatskoj. Osim toga, da bi povukla novac iz fondova, Hrvatska mora uplatiti najmanje 3,4 milijarde kuna godišnje u proračun EU-a, za članarinu.

Drugim riječima, fondovi EU-a ne mogu nadoknaditi investicije koje treba iznaći sama Hrvatska. Stoga su začuđujuća očekivanja Vlade da će projekt Slavonija, kojim se do 2020. planira povući 2,5 milijarde eura iz EU fondova, pokrenuti gospodarstvo i zaustaviti iseljavanje iz najsiromašnijeg dijela zemlje. Novac iz fondova nije namijenjen za gradnju proizvodnih pogona, već infrastrukture, što potvrđuju Pelješki most, nova tržnica i bazen u Vukovaru, obnova tvrđave u Osijeku, modernizacija željeznica u zemlji i slično. Takvi projekti ne mogu izravno otvarati radna mjesta. Ponekad ta nova infrastruktura stvara i nove troškove – za održavanje.

Smanjenje novca iz europskih fondova povod je za otrežnjenje. Hrvatska i dalje treba raditi na učinkovitijem korištenju fondova. Međutim, Vlada bi trebala prestati sa sijanjem iluzija o magičnoj moći tih fondova te naći načina da razvoj Hrvatske krene iznutra. Iz inozemstva Hrvatskoj kaplje sve manje, a odlijeva se sve više.