Počelo je još u kolovozu, na vrhuncu turističke sezone, kada je prvi put u novijoj povijesti broj zaposlenih u Hrvatskoj bio manji nego u srpnju, da bi u još toplom rujnu s posla na burzu svakog radnog dana akceleracijski odlazilo i do 300 osoba. Zatim se taj neveseli tempo – uz otpuštanja sezonaca i njima pridodanih iz bankrotiranih tvrtki – tijekom listopada, studenog i prosinca stabilizirao na oko 15.000 novosuvišnih mjesečno, te već nakon Tri kralja u prijelomnoj 2013. dodatno ubrzao do raspona od 600 do 1000 osoba na dan (u vremenu kad od osam ujutro do tri poslije podne Zavod za zapošljavanje registrira nove otkaze). 

  Sve je to promptno vidljivo na dnevnom brojilu na sve dinamičnijoj internetskoj adresi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, na kojoj se tražiteljima posla nude i sve brojnije mogućnosti za nalaženje kakvog-takvog novog radnog mjesta ili za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju. No, kao da ništa ne može zaustaviti taj crni niz, prije nego što – prema najnovijim procjenama – dosegne prag od 390 ili čak od 400 tisuća nezaposlenih, gdje bijaše prije 12 godina. No, prije 12 godina je Račanova vlada pokrenula brojne državne investicije, osobito u cestogradnji, s osloncem na tada povoljne inozemne zajmove, utječući i na polet osobne potrošnje, kao i na nebrojena ulaganja u privatnom sektoru, osobito u malom i srednjem poduzetništvu, turizmu i graditeljstvu. Ipak, nije uspjela istodobno privući strani kapital da ulaže u ovdašnje proizvodno-izvozno usmjerene djelatnosti i nove tehnologije. Čak i u Sanaderovim mandatima, sve do sredine 2008., zaposlenost je godišnje rasla po stopama od dva do tri posto, ali i vanjska zaduženost, sve do praga dužničkog ropstva. Do jeseni 2008. je, prividno, to bilo gotovo zlatno doba u odnosu na nerješivu gospodarsku depresiju, u koju je, kao iznenada, Hrvatska potonula otad, i u kojoj je već četiri i po godine, a bit će još najmanje pet. 

  Uoči europske i hrvatske gospodarske krize, ujesen 2008., u Hrvatskoj je bilo 3,8 milijuna radno sposobnih, više-manje kao što ih je i danas, ali ih je zaposleno bilo 1.633.000, a danas manje od 1.355.000. Te pretkrizne rane jeseni nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo 230.000, a jučer čak 365.400 osoba! Dakle, svaki šesti hrvatski građanin, koji je ujesen 2008. bio zaposlen, tijekom već četveroipogodišnje depresije ostao je bez stalnog ili sezonskog posla. Ostvare li se – kao što se žilavo ostvaruju sve najcrnje prognoze te vrste unazad pet mjeseci – u Hrvatskoj će nakon Uskrsa 2013. biti samo 1,3 milijuna i nešto sitnog zaposlenih i gotovo 400.000 nezaposlenih, od kojih je čak 150.000 kronično nezaposlenih, uz njih 85.000 polusretnika, koji trenutačno primaju novčanu naknadu od Zavoda za zapošljavanje nakon otkaza. Dakle, u Hrvatskoj je nakon tranzicije iz socijalizma u kapitalizam kroz veći dio godine čak deset posto radno sposobnih ostalo nepotrebno svim vrstama poslodavaca, pa i samo sebi. 

   U prijevodu, kroz približavanje Europskoj uniji, u Hrvatskoj je unazad 17 godina stvorena gospodarska struktura kolonijalnog tipa, u sklopu koje prosperiraju samo strani bankari, izvoznici u Hrvatsku, ovdašnji uvoznici i veletrgovci, te rentijeri i turisti sa megajahti i kruzera, dok veći dio raje podalje od tog zlatnog terena može samo razmišljati o životu ili lajati na žarulju, kao Krele u Marinkovićevu »Kiklopu«.