Bosna i Hercegovina se nervozno meškolji. Popucala po svim šavovima, ali ipak, neke rijetke laste, vjesnici proljeća, polako se pojavljuju. Buđenje mnogih pokradenih što okolo svojim tijelima u znak protesta zaustavljaju vozove, podižu barikade po cestama, noćivaju pred parlamentima, naravno nije dovoljno da se kaže – evo nam onog proljeća što ga čekamo duže od dvije decenije. Ipak, jedna tiha i neuobičajena pobuna u onom Jajcu kraj vodopada, bez štrajka glađu, prijetnji, lomljave i bilo koje vrste rušilačke agresije, budi više nade nego što se moglo očekivati kada se prvi put za »slučaj« saznalo.

Storija glasi: Tamo gdje se rijeka Pliva ulijeva u Vrbas, gdje su kule starog kraljevskog grada, mnogo kasnije i »porodilište« Jugoslavije s muzejom iz kojeg, ipak, niko još nije odnio petokraku i Titovu sliku –  pobunili su se ozbiljno i s porukom srednjoškolci! Generacija koja ima druge uspomene na grad nego njihovi očevi i majke. Ovi se ne sjećaju ni Tita ni Jugoslavije ni Boška Buhe, već razmišljaju šta će sa sobom sutra  temeljem nametnutog učenja da nisu  jedno i isto u ovoj Bosni.  Ali eto, baš to što im drugi hoće nametnuti – da  nisu jednaki i da ne mogu zajedno u ovoj državi, njima se ne sviđa. I natjeralo ih je na otpor. Ne usput, jednokratno, iz prolaznog hira, već artikulirano, »programski«. Sada  već pominju »rezervne planove«, nove taktike, širenje pokreta…

Ova je priča začeta u minulom ratu. Nametnuta je kao navodna realnost kada je pucanje zamijenjeno nastavkom rata drugim sredstvima – obrazovanjem, medijima, kulturom, politikom i svekolikom tribalizacijom. Tako dizajnirana vizija budućnosti kroz projekt  odvajanja, podjele, sataniziranja »one« prošlosti i idolopoklonstva svega »našega«, pretočena je u koncept od kojeg se ne odustaje. Kapitalno važna karika u takvom odgoju novih generacija postala je institucija »dvije škole pod jednim krovom«.

Primjeri nove realnosti pod tim jednim krovom su i tužni i jadni. Naravno da je bilo moguće da se djeca ne dijele ovako kako se dijele i da se, recimo, kroz nacionalnu grupu predmeta, inkluziju i niz drugih načina ispoštuje svačija specifičnost kao realnost. Bez krajnje poruke da se ne može sjediti u istoj klupi  jer »niste isto«. Postojala je mogućnost, da se htjelo, održati neophodni stepen svijesti o zajedničkom društvu i državi, prošlosti i budućnosti, uz puno poštivanje specifičnosti. Ne treba, međutim, gubiti vrijeme ponavljajući ono što je ovdje odavno notorno – koncept »pobjednika« zahtijeva  odvajanje i proizvodnju otpora prema »njima«. Na tim temeljima čuvaju se sila i dominacija plemena kao uslova za opstanak vlasti i kontrole.

U Jajcu, gradu Srednjebosanskog kantona/županije gdje živi približno isti broj žitelja hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, učenici su išli u zajedničke razrede a nastava se ovdje, iz »tehničkih razloga«, odvijala pretežno prema hrvatskiom nastavnom planu i programu prilagođenom učenicima svih nacionalnosti. Velika većina svih učenika, posebno Srednje škole »Nikola Šop« i Srednje strukovne škole, smatrali su da je ta vrsta zajedničkog obrazovanja i odrastanja sasvim prihvatljiva, mada je bilo sporadično i drugačijih ideja.

Saglasnost nacionalnih partija za svaki projekt odvajanja uvijek postoji. Ovaj put, to znači formirati drugu, bošnjačku školu pod istim krovom. Trebalo ih je odvojiti  jezikom, programom i svim onim što je »autentično jednonacionalno«. A onda dolazi izjava inicijatora ove podjele kako se tu, zapravo, ništa ne mijenja jer će nastavu na bosanskom jeziku voditi isti nastavnički kadar u istom, samo podijeljenom prostoru. Nova radna mjesta odnose se, kažu, samo na direktora i sekretara škole. Onaj ko iole razumije ovaj »koncept« a pri zdravoj je pameti, shvata da je u svemu najvažnije bilo podijeliti učenike, odnosno razdvojiti ih fizički prema nacionalnoj pripadnosti, i zaposliti dvoje novih, »naših«, ma čiji to bili. Program s istim nastavnicima ostaje – isti.

Na jednoj strani kobajagi država, odnosno inaugurirana administracija kao sužanj nacionalnih stranaka, plus  šutljiva i jadna, eutanazirana većina roditelja. Strah ih za »djecu«. Najviše bi voljeli da svi šute, ne prave frku, ne vuku mačka za rep jer znate kako je, grda su vremena…valja živjeti. Zanimljivo, iz Ministarstva obrazovanja tamo kažu kako su, što se ove nove škole tiče, »postupili po zahtjevu roditelja…« Oni koji su spremni da progovore anonimno, kažu da to nije istina. U pitanju je čisti politički interes. Za tu igru, valja odgojiti podmladak.

Godine nasilnog uzgajanja ove profiterske teorije i prakse mladim ljudima civilizirane sredine polako je otvaralo oči. Njih sasvim sigurno niko nije minulih osamnaest godina, koliko im je otprilke danas,  terorizirao ni partizanima, ni »komunizmom«, niti ih je iko na silu vodio redovito da im propovijeda o onom nekom zaboravljenom zasjedanju AVNOJ-a, tu kod njih u gradu. Naprosto je prirodna logika koja u tom gradu jeste odvajkada bila živjeti zajedno, nadvladala aktuelne političko-piljarske naloge i pritiske.

Predstavnici Vijeća učenika pomenutih škola odlučni su da svoju obnovljenu akciju protiv odluke Skupštine kantona/županije vode »do kraja«. Kažu da su sve ovo očekivali. Ali, tvrde, »tek sada počinje prava borba za slobodu«. Imaju čak i razumijevanje lokalnih medija, i ne samo njih. Uočljivo veću podršku i sugrađana. Važno je da se priča polako širi izvan Jajca. »Želimo uključiti sve organizacije i omladinske pokrete da pokažemo da se ovo zapravo tiče sviju i da naši sugrađani imaju priliku da nešto promijene«. Školarci znaju da će sve biti drugačije ako ih bude 51 posto… Značajno im je i to da je »prošle godine s profesorima bilo gusto, ali je ove godine njihova podrška učenicima glasnija«. Jedna od nastavnica im je heroj i uzor u ovoj borbi.

Zašto je ovaj slučaj za cijelu BiH mnogo začajniji nego što bi se to kazalo baveći se formom i gabaritima  tog otpora i veličinom grada u kojem je sve krenulo. Zato što je njihova spontana, zapravo duboko prirodna priča bez ikakve posebne podrške sa strane, odjednom izašla na svjetlo dana i prepričava se. Počinju se javljati reakcije izvana. Bljesne i poneki komentar u kojem se pomene ta »genetika Jajca«, grada  koji je, očigledno, uvijek bio nekako poseban, i svoj. Istorijom, vrijednostima i mentalitetom, od 14. stoljeća preko 1943. evo do danas.

Ono što jeste tužno i kao svojevrsni sindrom u cijeloj Bosni i Hercegovini, jeste nametnuto savijanje kičme, šutnja roditelja, intelektualaca, nastavnika u ovakvim storijama. Uz velike i časne izuzetke. Na drugoj strani, kapitalna je činjenica da u cijeloj BiH, ipak, te nakazne dvije škole pod istim krovom – uništavanjem sjećanja na zajedništvo – nisu defintivno pobijedile. A i velike odmore su u njima pomjerali da se »različiti« ne bi  družili. I nove ulaze su na zgradama, pored postojećih, probijali kako se »naša djeca« ne bi ukrštala sa »njihovom« i odvojenim ih autobusima dovodili pod isti krov.