Balkanski ambasador: Sretna gora godina / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 32° 1
Sutra: 27° 31° 2
18. kolovoza 2018.
Komentar Zlatka Dizdarevića

kolumna Balkanski ambasador: Sretna gora godina

snimio Dado Ruvić / Reuters
snimio Dado Ruvić / Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. prosinac 2017. u 23:20 2017-12-24T23:20:55+01:00

Država se ispuhuje kao probušeni balon, a za te rupe izmišljaju se čepovi raznih vrsta. U ovoj igri manjak čepova je očigledan. Administracija histerično buja, na leđima budžeta su i javna preduzeća, i demobilizirani borci (?!) su prijeteća socijalna kategorija, u javnim nabavkama volšebno nestaju stotine miliona državnog novca, uredbe i pravilnike kojima se otima od građana (recimo o povećanju cijena za registraciju vozila) donose protivno zakonu entitetski ministri, kao što se o taksi za javni RTV servis dogovaraju interno Elektroprivreda i RTV.... 

Posljednjih dana ove mučne godine u Bosni i Hercegovini postignuti su »lijepi rezultati« koji garantiraju da će iduća biti još gora. Za ovu tvrdnju dovoljno je puko upoređivanje onoga što imamo danas, sa čvrstim obećanjima lidera države datim lani u ovo doba: Gradit će se autoputevi i nove ceste! Ništa od toga. Povećat će se penzije i plate! Tek usvojenim zakonom, penzije se smanjuju. Policiji posebno. Prikazane »prosječne« plate su podvala jer ih nabijaju isključivo primanja neuporediva s prosjekom u tzv. javnom sektoru i na računima hiljada raznih »funkcionera« što su na državnom budžetu. A odatle se grabi i šakom i kapom, ali samo sebi i svojima. Taman kao uoči sudnjeg dana.

Nepristojno ciničnom je »u raji« odjeknula, recimo, epizodica iz gostovanja Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića, kod Stankovića u »Nedeljom u dva«. Na pitanje o visini njegove plate, Čović odgovara: »Doista ne znam, ali evo, lupit ću, 5.500 maraka...« (oko 2.800 eura) Čovjek, dakle, ni ne zna. A što bi i znao u državi kakva je ova. No, vratimo se obećanjima od lani. Kazali su, otvorit će se sigurno sto hiljada novih radnih mjesta... Onda su i pokušavali slagati kako se »to« doista ostvaruje. Uhvaćeni su u laži, pa ništa.

Posebna je priča s »evropskim putem«. Nakon trijumfalne predaje zahtjeva za članstvo BiH u EU godinu ranije (15. februar 2016.), »lideri« se neprekidno zaklinju kako će se status kandidata sigurno dobiti »najkasnije do kraja 2017. godine«. Frcaju bučna obećanja o reformskoj agendi, setovima novih zakona koje traži EU, usaglašavanju odgovora na pitanja iz famoznog upitnika, ponavljaju se zakletve MMF-u povodom njihovih uslova, opet napadaju oni što sumnjaju i pitaju o »tehničkim sitnicama« poput ispunjavanja i prevoda upitnika (na koji jezik, može li na hrvatski, pa to je jedan od tri u BiH, a priznat u EU), o NATO-u...

U međuvremenu, država se ispuhuje kao probušeni balon, a za te rupe izmišljaju se čepovi raznih vrsta. U ovoj igri manjak čepova je očigledan. Administracija histerično buja, na leđima budžeta su i javna preduzeća, i demobilizirani borci (?!) su prijeteća socijalna kategorija, u javnim nabavkama volšebno nestaju stotine miliona državnog novca, uredbe i pravilnike kojima se otima od građana (recimo o povećanju cijena za registraciju vozila) donose protivno zakonu entitetski ministri, kao što se o taksi za javni RTV servis dogovaraju interno Elektroprivreda i RTV.... Parlament BiH duboko politički podijeljen to ne želi da uradi. Parafiskalni nameti, javni i prikriveni, kote se na sve strane. Prosječnom građaninu postalo je praktično nemoguće otvoriti firmu. Zemlju napuštaju čak i oni do jučer raširenih ruku dočekivani Arapi, kobajagi investitori, koji su Bosnu doživljavali kao Meku u kojoj su dodatno »poslovno« podržavani kao »braća u svojoj kući...« Idu uglavnom u Srbiju.

Snažan obol svemu ovome davali su vrhovi u Bruxellesu i MMF-u. Prvi čak i upornim komplimentima domaćim stratezima propadanja da »na reformskom, evropskom putu postižu impresivne rezultate«. Navodno su im iza vrata govorili nešto drugo. Ne zna se šta. Javne sugestije liderima glasile su kako je »neophodno da preuzmu odgovornost prema svojim građanima...« Smiješno.

I ako je, eventualno, nekome nejasno zašto u vrhovima EU vjeruju da su im lideri tri političko-korupcionaška kartela u BiH garancija za očuvanje stabilnosti u BiH – pa tako i za njihov mir – bez obzira na cijenu koju time plaćaju građani ove zemlje, ponašanje MMF-a nije iznenađujuće. Ta je organizacija danas drugačija od one iz vremena osnutka 1944. Udžbenici kažu da je tvorac koncepta »makroekonomije«, Englez John Maynard Keynes, polazio od toga da tržište ne može uvijek da djeluje očekivano uspješno, što dovodi do ekonomskih neravnoteža, recesija i kriza, pada proizvodnje i masovne nezaposlenosti. Zemljama ovako pogođenim krizama trebalo je pomoći... Humano i pohvalno.

Praksa MMF-a se u međuvremenu očigledno odmakla od tih vremena u kojima su dominirale druge vrijednosti. Surovim profiterstvom bez pardona inficirani su i oni kao sav poslovni svijet. Cilj MMF-a tada jeste bio oporavljanje ekonomija pogođenih recesijama i krizama kako bi se provele ekspanzivne mjere i razvoj. Ali, mnogi u Evropi još ne shvataju da su pozitivne namjere ljudi koji misle u kategorijama logike, znanja, svjetskih standarda i dobrih zamisli naprosto smiješne za ovdašnji prošireni političko-profiterski fakinluk s kojim imaju posla. Još uz obilato hranjeni populizam, ciljanu proizvodnju političke nestabilnosti i uz nacionalističko – vjersku klaustrofobiju. I sreću u »porazu drugih«. Pa neka košta šta košta.

Kada postojeću ekonomsku i političku realnost određuje grabež bez kraja i konca, svjesno uništavanje proizvodnje i prethodno izgrađenih poslovnih sistema i kapaciteta visokih dometa, samo da bi se sve to zguralo u vlastite džepove, kada se masovnom pljačkom u ime privatizacije i »konačno demokracije« uništi socijalna i ekonomska supstanca, a poslušnost karikaturalno nesposobnih nadjača znanje i sposobnost, kada se u ime vlasti žrtvuju svi civilizacijski standardi, pa sve to još i pohvali s evropskih vrhova - onda je teško očekivati uspjeh bilo kakve razumne terapije.

Slučaj Bosne i Hercegovine nije jedini koji ohrabruje današnju filozofiju MMF-a, odmaknutu od dobrih namjera koje je, vjerovatno, onda imao J.M. Keynes. Gorko je saznanje, ipak, da su se baš ovdje srela dva pogubna interesa. Onaj domaće profiterske oligarhije koji ujedno zadovoljava i MMF-ovu filozofiju. Prvi je da se stalno dobija još i još kredita kojima se čuva vlast nebrojenim lažnim obećanjima. Drugi je da će se uguravanjem kredita onima što znaju samo nemilice da troše, ali ne i da vraćaju potrošeno, vrlo brzo doći do naplata surovim ovrhama preostalih prirodnih blaga i »narodnih« dobara. Poslušni podanici, stanovnici BiH, danas kao da počinju naslućivati o čemu se tu radi, ali omađijanost »nacijom i vjerom« otupila je svaki otpor. Eventualno buđenje doći će ili kasno ili na pogrešan način.

Najupečatljivija priča o ovome je ona o tzv. Zakonu o akcizama kojim se, formalno u ime »izgradnje puteva« u BiH, vidno povećavaju cijene putarina i goriva. Sve je trebalo završiti po skraćenim procedurama, tipično za donošenje zakona kojima se zavlači ruka duboko u džep građana uz obećanja nikada realizirana. Ipak, galopirajuća socijalna kriza ovaj put promijenila je ambijent. Propala su čak četiri pokušaja usvajanja tog zakona, uprkos do sada neviđenim pritiscima od strane svih vladajućih stranaka sa jedne, i međunarodnih institucija, prije svega onih iz EU i MMF-a s druge strane.

Zakon o akcizama, mimo novca koji tek treba da bude tako prikupljen »za autoputeve«, evropski je uslov i za deblokadu već odobrenih 850 miliona eura kredita. I ptice na grani vide da bez tog novca ekipa na vlasti nema nikakvih šansi na narednim izborima koji su za manje od godinu dana. Do sada rasipnički stvorene budžetske dubioze tolike su da bez velikog skretanja novca od novih kredita nema šansi da ih se pokrije. Birači naslućuju da bi se rješenja opet tražila u njihovim džepovima. Skuplje gorivo znači i skuplje sve drugo. Opasnost je da bi mogao glasati stomak. Političkim oligarsima je panika. Spašavanje vlasti sada je spašavanje života. Novci za mazanje očiju raji moraju se oteti.

Evropska Komisija, podrškom postojećim vlastima vjeruje da čuva sigurnost u zemlji u kojoj »vole da pucaju«. To se već nazvalo stabilokracija. Organizacije poput MMF-a, otimaju svoj dio kolača stalnim guranjem novih kredita već nezasitim vlastodršcima. Iz Bruxellesa su samo koju sedmicu ranije kritizirali korupciju ogromnih razmjera. I onda, evo najkorumpiranijima pomogli odande da se dočepaju novih novca za spas. Što personalnim pritiscima, što šutnjom pred jasnim kršenjem parlamentarnih procedura. U petom glasanju prije osam dana, u četiri sata ujutro, Zakon je prošao sa dva glasa više.

Pljušte čestitke iz Bruxellesa, od MMF-a ili njima bliskih institucija. Farsa je velika. Čak i ne toliko s bh političarima, koliko sa onima koji državi ovako »pomažu« vjerujući da su sve dobro odigrali. A zapravo ne vide, ili se prave da ne vide, da im je ogromni bumerang odavde spreman krenuti u razaranje svake lažne domaće, ali i regionalne »sigurnosti«. Lopovi će, naravno, i od toga napraviti posao za sebe. Sretna nam zato dolazeća godina, gora od ove za koju smo mislili da je doista najgora.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka