S rastom od 1,5 do dva posto u 2014. i 2015. godini, Milanović će ipak imati i gospodarske rezultate na koje će se moći pozivati tražeći drugi mandat. No, i pokojni Račan izišao je na izbore 2003. s gospodarstvom u plusu i – izgubio
Hrvatska izlazi iz recesije. To se sad već sasvim mirne duše može napisati i prognozirati – neugodna iznenađenja koja bi ovu zemlju i iduću godinu održala u minusu svedena su na u ovom trenutku teško ostvarive udare na svjetsku ekonomiju ili nagle političko-gospodarske kolapse zemalja u europskom susjedstvu. Sudeći po brojkama za 2014. godinu koje nude Svjetska banka i MMF (a našli su se na plusu BDP-a za Hrvatsku od 1,5 posto) jedino je pitanje hoće li se tehnički izlazak iz recesije (dva uzastopna kvartala u plusu u odnosu na lanjsku godinu) dogoditi u prvoj ili drugoj polovini iduće godine. Negdje u 2014. bi se trebao zbiti i onaj uvijek dugo očekivani trenutak u zemljama kojima je nezaposlenost primarni gospodarski problem – da broj ljudi na birou rada bude niži nego u isto vrijeme prošle godine. Dakle, krenulo je.
Gandalf i slon
Pitanje je, međutim, koliko će domaća javnost uopće biti svjesna pozitivni(ji)h gibanja u domaćoj privredi. Plus nije golem, plaće teško da će rasti, a ni nezaposlenost se neće preko noći prepoloviti tako da i svakom postane jasno kako je pet godina »bačenih u vjetar« ipak za nama. Osloniti se na medije koji bi građanima bili u stanju i imali ikakvu želju objasniti stvarno stanje je više nego iluzorno. Uostalom, dovoljno je pogledati komentare koji se dotiču krize u posljednje dvije godine. S izuzetkom prvih nekoliko mjeseci Milanovićeve vlade, dok su se cijenjena pera natjecala u orgazmičnim krikovima oko lika i djela novog premijera, uglavnom su uronjeni u duboko crnilo. Jasno, to je uvijek puno pravo autora, no kad se piše o gospodarskom propadanju i za to okrivljuje isključivo nesposobnost vlasti onda se radi o nevjerojatnoj ignoranciji. Naime, ako niste primjetili, a ukoliko se informirate uglavnom iz domaćih medija, sva je prilika da niste, praktički paralelno s promjenom vlasti u Hrvatskoj, Europska unija uronila je u takozvano »drugo dno« gospodarske krize. Nakon šoka iz 2009. godine, kad je krahirala praktički cijela zapadna ekonomija, EU je u naredne dvije godine bilježila neloše stope rasta (oko dva posto u prosjeku). U isto vrijeme, Hrvatska je nastavila padati. Međutim, krajem 2011. godine Europu je potresla tzv. dužnička kriza, jedna za drugom su u naizgled nezaustavljivi vir propasti upadale Grčka, Portugal, Španjolska, Italija, a analize koje su predviđale krah eura, cijelog projekta EU i, daleko bilo, oružane sukobe na Starom kontinentu, postajale su sve češće. EU je 2012. godinu završila u minusu od 0,4 posto, ali zemlje koje su bitni vanjskotrgovinski partneri Hrvatske, Italija i Slovenija, prošle su mnogo gore, s BDP-ima u minusu od po 2,5 posto i sumornom perspektivom. Histerija u Europi primirena je, prije svih, pametnom politikom Europske centralne banke, pa se o najcrnjim scenarijama već dugo ne priča, a Unija ipak tetura prema plusu i ponovno pronađenoj stabilnosti.
Tobožnji »slučaj prošek«
Taman, dakle, da su u Banskim dvorima sjedili Gandalf i njegova čarobnjačka družina, teško da bi hrvatska ekonomija izbjegla ozbiljne gospodarske posljedice rušenja domina u cijelom okruženju. Ipak, priča o tome kako je Milanovićeva vlada krahirala u pokušajima da oporavi ekonomiju osnovni su dio gotovo svakog medijskog narativa o stanju u zemlji. Uz doista teško shvatljivu šutnju o tom golemom »slonu u sobi«, europskoj krizi koja je nesumnjivo najveći uzrok minusa domaćeg gospodarstva u prve dvije godine Kukuriku mandata. Što, naravno, ni izbliza ne znači da je vještina ministara u Vladi Zorana Milanovića na čarobnjačkoj razini, niti da je ekipa iz Banskih dvora odigrala »sjajnu utakmicu, ali nisu imali sreće«. Nije mali broj gotovo tragikomičnih gospodarskih promašaja Vlade koja je, uz veliki uzdah olakšanja javnosti, zamijenila nelegitimnu i kompromitiranu ekipu Jadranke Kosor. Dosta je sjetiti se totalnog nesnalaženja, recimo, ministarstva poljoprivrede u tobožnjem »slučaju prošek«. Naime, u pregovorima s EU se ovo piće nije ni pokušalo zaštititi, zbog ispravne procjene da bi Italija mogla zbog toga blokirati cijeli proces. Ono što je trebalo napraviti je odmah nakon prvog srpnja i ulaska Hrvatske u Uniju krenuti u pokušaj sudske bitke da se dokaže razlika hrvatskog i talijanskog proizvoda sličnog imena i izbori mjesto pod suncem za prošek – makar i pred Europskim sudom. To je bilo jasno, javno i o tome su ove novine pisale više puta i prije promjene vlasti u Hrvatskoj. No, kad su se mediji dohvatili »zabrane prošeka«, trebalo je nekoliko tjedana da u ministarstvu Tihomira Jakovine (zvanog »poljoprivredna apoteka«) shvate što se događa, gdje su i što im je činiti.
Energetski štedljiva havarija
Ili, priča o uštedama na dodacima na plaću u velikim javnim poduzećima, ili sustavima poput zdravstva i školstva. Jedino što je sigurno i danas – skoro godinu i pol nakon što su pregovori pokrenuti je da će svoje budžete na stavkama plaće probiti i Jovanovićevo i ministarstvo Rajka Ostojića. Potonji je, pak, nedavno donio apsolutno skandaloznu odluku o tome da se liječnicima u tradicionalnom štrajku koji se održava svaki put kad je u Hrvatskoj na vlasti ljevica, isplate pune plaće, dok su prosvjetarima za štrajk lani isplaćene – umanjene. Amblem neuspjeha Milanovićeve vlade u tome da pretoči dobre ideje s papira u stvarni život ipak je priča o obnovi fasada javnih zgrada. Akcija koja je trebala biti apsolutni win-win i jedan od zamašnjaka »new deala« nove vlasti, doživjela je tešku havariju. Umjesto da se modernom, energetski štedljivom obnovom javnih zgrada pokrene havarirani graditeljski sektor, a državi u perspektivi uštede golema sredstva na računima za potrošnju energije, u 20-ak mjeseci primjene u stvarnom svijetu posao dobila jedna firma. Slovenska. Međutim, ovog tjedna, dakle sad već krajem 2013. godine ministar Grčić veselo najavljuje kako su pripremili mjeru za poticanje posrnulog građevinskog sektora, tešku 500 milijuna kuna. Da, u pravu ste. Radi se o obnovi fasada javnih zgrada. No, dobro, možda u drugom pokušaju priča ipak ovaj put zaživi, a domaća građevina opet počne postojati. Ukoliko ova i dosta ostalih investicijskih priča koje su i dalje još uglavnom u epruveti (gdje treba izdvojiti željeznice, jer se na modernizaciji socrealističkih pruga već radi punom parom) Hrvatska bi mogla i prebaciti solidne prognoze svjetskih centara financijske moći o rastu u iduće dvije godine. No, i s rastom od 1.5 do dva posto u 2014. i 2015. godini, Milanović će ipak imati i gospodarske rezultate na koje će se moći pozivati tražeći drugi mandat. No, tko zna koji sve brzaci stoje na političkoj rijeci kojom tek ima proći. Uostalom, i pokojni Ivica Račan izišao je na izbore 2003. godine s gospodarstvom u plusu. I to kakvim: BDP je te godine porastao za danas golemih 5,4 posto. Hrvatsko gospodarstvo u idućem desetljeću nikad nije ostvarilo toliki rast. Ivica Račan je izbore u studenome 2003. godine – izgubio.
