Moglo bi se to, recimo, dogoditi u Gruborima. Da u selu gdje su nakon Oluje pobijeni srpski civili, netko od predstavnika SDSS-a, recimo Milorad Pupovac, kaže sljedeće rečenice:

– Ovo mjesto svjedoči o naravi takozvanog oslobodilačkog rata u Hrvatskoj. Ovdje se pokazuje kako je takozvana oslobodilačka akcija bila zapravo ostvarenje velikohrvatskog programa iz vremena Nezavisne države Hrvatske, a „osloboditelji“ koji su ovdje prošli isti su poput onih koji su u Drugom svjetskom ratu otvarali koncentracijske logore. Je li se, dakle, ovdje dogodilo oslobođenje ili barbarstvo? I kako nazvati te barbare, koji su iste zločine radili 1941.-1945. i pedeset godina kasnije, samo što ovaj put uspješnije lažu o naravi svojih zločina?

Ovakva izjava sasvim sigurno izazvala bi val zgražanja i burnih reakcija u Hrvatskoj. Pogotovo ako bi, od okupljenih bila popraćena najburnijim pljeskom.

Ali, ima još.

Za govornicu bi, pored spomenika na nevine žrtve, došao i netko od velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve.

– Pucnjevi kojima su ovdje ubijani srpski civili su logičan završetak onoga što je Srbima odavno pripremano u ovoj zemlji. Pedeset godina se čekalo na ove pucnjeve i sada se pobjeda koja je njima začinjena tako srčano slavi. Ovi pucnjevi odjeci su onih koji su se čuli u to vrijeme po cijeloj Hrvatskoj; u Gospiću, Pakracu, odjeci su udaraca i krikova iz Lore, s Velesajma… Da je tada Bog sišao u Hrvatsku i kazao da je Srbin – i njega bi ubili. Zato tražimo da se javno osudi učinak te „oslobodilačke Oluje“.

Zvuči čudno? Ludo? Pretjerano?

Jer, u krajnjoj, najpragmatičnijoj mogućoj liniji, SDSS i HDZ su danas zajedno na vlasti.

Ipak, gotovo identične izjave, jasno drugog predznaka, čule su se u četvrtak u Boričevcu, na otkrivanju spomenika civilnim hrvatskim žrtvama, koje su 1941. pobili srpski ustanici. Partizanski ustanak s balvan revolucijom tu je marno usporedio Josip Đakić, saborski zastupnik HDZ-a, a crkveni velikodostojnik koji je tamo govorio bio je biskup Mile Bogović. Đakić je, da stvar bude još službenija, govorio kao izaslanik predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića. Njegov revizionistički stav, dakle, imamo smatrati službenim stavom Hrvatskog sabora.

Ono što intrigira, međutim, nije ta očajnička namjera dobrog dijela HDZ-a da već evo tridesetak godina, na bilo koji način, nekako počisti lik i djelo zločinačke NDH.

To je već pomalo rutina.

Ono što je bizarno je to da je SDSS, čiji dužnosnici danas slave Dan ustanka u Srbu, najznačajniji koalicijski partner HDZ-a i da, de facto, drži većinu u Jandrokovićevom (i Đakićevom) Saboru.

A u zemlji revizionizam buja.

Ne samo da se Vlada još nije ohrabrila maknuti ustaški pozdrav iz Jasenovca, nego gradonačelnik Dubrovnika, HDZ-ovac, veselo amenuje „Za dom spremni“ na ulazu u taj grad.

U glavnom gradu Hrvatske, pak, HDZ još veselije sudjeluje u micanju imena Trga maršala Tita. A SDSS, eto, slavi Titov ustanak, ali kad ih se prozove zbog suradnje s onima koji miču maršala u Zagrebu, slegnu ramenima uz lakonski komentar o šestoj ličkoj.

No, tako to ide; kad se makne Maršala, zakonomjerno se otvara prostor legijama u tamnijoj nijansi uniforme. Vidjelo se to u bujanju crnila koje je otčepilo micanje Titove biste s Pantovčaka (koju, valja još jednom podsjetiti, Franjo Tuđman nije dozvolio dirati), a vidi se, evo, i u cijelom tom ZDS valu koji nas veselo zapljuskuje u raznim formama u iščekivanju kraja kolovoza kad će Tito biti otpravljen sa zagrebačkih ulica bez „Fale“.

No, nije Pupovac i njegov SDSS jedini „jamac stabilnosti“ koji sliježe ramenima kako bi se zadržao na komadiću vlasti.

Ostatak HNS-a, onaj dio koji je prevario javnost i birače, uporno je pričao o posvećenosti obrazovanju kao svetom cilju radi kojeg su spremni sve istrpiti. Ovaj tjedan je ta priča, u koju je ionako malo tko vjerovao, razbijena u sitne komadiće.

U proračunskim smjernicama usvojenima na Vladi se jasno vidi da je jedino povećanje sredstava za obrazovanje zapravo ono koje pokriva plaće. I to u minornim, vjerojatno podinflacijskim iznosima. Proritet ove zemlje u narednim godinama, sudeći po smjernicama, bit će vojska i tajne službe.

A HNS?

Bože moj, ni oni nisu, kao ni SDSS, šesta lička.

Prije – uvijek vjerni.

Sjajna je to situacija za Plenkovića. Jer, nemala je za njega politička opasnost na desnom krilu, s kojeg stišću Esih i Hasanbegović. Ne vole baš birači HDZ-a činjenicu da su (opet) na vlasti u koaliciji s Pupovcem i SDSS-om. Zato je svaki „Za dom spremni“, svaki ustašofilija HDZ-ovih dužnosnika, kao i svaka godina izgubljena na putu reforme školstva, zapravo šeretsko Plenkovićevo namigivanje tvrđem dijelu stranke.

I zato će toga biti još.

A HNS i SDSS, sasvim sigurno, neće zbog toga očistiti politički barut sa svoje ustaničke „puške“.