Komentar Jasmina Klarića

Imenovanje Davora Božinovića: „Hrvanje s vlastitom dušom“ za HDZ postaje način života

Jasmin Klarić

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

O nekim politikama koje će provoditi buduća Vlada nemamo ni najmanje naznake, iako je od izbora, evo prošlo već pet tjedana. Ni o kadrovima se, doduše, još ne zna previše, što kandidate za ministarska mjesta dovodi očito do ludila, tolikog da se više ne mogu izbjeći ni javni okršaji (Kovač, Šuica, Stier i „rijetko viđena bedastoća“).



„Stranka koja se hrva sa svojom dušom“, bio je možda najpogođeniji komentar zbivanja u britanskim Laburistima nakon posljednjeg, neočekivanog izbornog poraza prošle godine. Ostavka lidera Ed Milibanda, pa žestoka unutarstranačka bitka za njegovog nasljednika, koja je zapravo bila bitka između ostanka na „trećem“, blairovskom putu, ili oštrog skretanja ulijevo koje je personificirao Jeremy Corbyn, bila je okidač za takve komentare, a „hrvanje“ se prelilo i u ovu godinu, kad je stranačka elita pokušala srušiti sad već izabranog predsjednika Corbyna uvjerena da s njim nemaju što tražiti na idućim izborima (nisu uspjeli).


Slične usporedbe krenule su letjeti odmah i nakon Milanovićeve ostavke, u prvim danima su čak i ozbiljniji novinari pričali o tome kako je SDP „u rasulu“, međutim, kako vrijeme ide, sve je jasnije da se kod hrvatskih socijaldemokrata zbiva sasvim uobičajeni demokratski proces i izborna utakmica koja zasad prolazi u tonu popriličnog fair-playa. Stignu se, naravno, do studenog stvari još zakuhati, ali je prilično jasno da „rata“, „rasula“ i „hrvanja s vlastitom dušom“ u SDP-u neće biti.


Proces u kojem se, međutim, stranka ozbiljno, iako u ovom slučaju daleko od javnosti, suočava s vlastitim najosnovnijim postavkama zbiva se u – HDZ-u. Pobjednici s posljednjih izbora, s mandatarom koji nosi rekordni broj potpisa na Pantovčak, uz medijske orgazmičke krikove koji oduševljeno i prijeteći paraju nebo onako kako dosad nismo imali prilike vidjeti – makar u mirnodopskim vremenima, čine se kao posljednja skupina ljudi na svijetu koji se trebali baviti pitanjima o tome tko su, zapravo, i gdje idu.


Ipak, čini se kao da dobar dio HDZ-a muče upravo te, bazične dileme, koje su neopisivio oštrije i dublje od razlika koje – zasad – vidimo u SDP-u.Radi se, naravno, o kadrovima, jer o nekim politikama koje će provoditi buduća Vlada nemamo ni najmanje naznake, iako je od izbora, evo prošlo već pet tjedana. Ni o kadrovima se, doduše, još ne zna previše, što kandidate za ministarska mjesta dovodi očito do ludila, tolikog da se više ne mogu izbjeći ni javni okršaji (Kovač, Šuica, Stier i „rijetko viđena bedastoća“).

Znamo sa sigurnošću u ovom trenutku tek toliko da će predstojnik ureda premijera biti Davor Božinović. I samo ta, ne pretjerano bitna informacija za strukturu nove vlasti, sasvim je dovoljna za ocjenu o „hrvanju HDZ-a s vlastitom dušom“. Jer, ta stranka je u posljednjih 20 godina, kao uostalom i većina drugih koje su bile u poziciji obnašanja vlasti ili najjače oporbene uloge, vrlo solidan broj političara označila kao vlastite – neprijatelje. One koji su omiljena meta napada, one po čijoj se politici kalibrira vlastita (naravno, kao potpuna suprotnost), one koje simpatizeri i članovi „ne mogu vidjeti ni nacrtane“.


Tko je u toj priči HDZ-ov „neprijatelj broj jedan“ vjerojatno je jasno svakom tko je posljednjih desetljeća makar i površno pratio domaću politiku: Stipe Mesić.  Čovjek koji je napustio stranku zbog politike prema BiH, koji je naslijedio Franju Tuđmana na Pantovčaku, koji je inzistirao na procesuiranju hrvatskih zločina u Domovinskom ratu i na promociji antifašizma je arhetipski suparnik tipskom HDZ-ovcu, koji to nikad je ni pokušao skrivati.


Pa ipak, stranku je do prije nekoliko mjeseci vodio njegov bivši bliski suradnik, Tomislav Karamarko. No, početno nezadovoljno mrmljanje zbog bliskosti s Mesićem brzo je prekrila Karamarkova radikalna politika, priča o lustraciji, komunistima, jugofilima i svetim nacionalnim interesima – dok nije došlo do obiteljskog sukoba interesa zbog mađarske kompanije, a stranku je preuzeo Andrej Plenković, koji s Mesićem nije imao nikakvih dodirnih točaka.


Dok nije prvog čovjeka imenovao u svojoj strukturi Banskih dvora. Davor Božinović je, naime, bio, između ostalog, i predstojnik ureda Stipe Mesića dok je ovaj s Pantovčaka uspješno izluđivao HDZ-ovce.


Koliko je bizaran ovaj odnos HDZ-a, Mesića i kadrova iz bivšeg okruženja bivšeg predsjednika možda može poslužiti scenarij koji se nikad nije dogodio; da je, recimo, Hrvoje Šarinić postao predsjednik SDP-a, ili da je Milanović za šeficu svog premijerskog ureda imenovao Biancu Matković.


No, ono što je u SDP-u nemoguće – da stranku preuzme čovjek od povjerenja Franje Tuđmana, ili da premijerov ured vodi bliska suradnica Ive Sanadera – HDZ živi već petu godinu.


„Hrvanje s vlastitom dušom“ tamo je, dakle, postao način života.


Stoga je mnogo lakše prognozirati hoće li HDZ za četiri-pet godina biti na vlasti i koliko će biti jak, nego odgovoriti na jednostavno pitanje – koje će biti temeljene vrijednosti za koje će se ta stranka zalagati.