E sad, tko je tu zapravo – kršćanin i tko se zalaže za nasljeđe Isusa Krista, nije baš pitanje koje se da najlakše na svijetu raspetljati; makar ako se u takav poduhvat upusti netko tko je o cijeloj toj priči s vjerom (ovom il’ onom) tek površno upoznat.

Viktor Orban, naime, za sebe smatra da je on Taj. Orban, doduše, za mnogošto smatra da je baš on Taj, pa tako i u ovom pitanju, čuvanja kršćanskih korijena i kulture, o čemu je zborio u božićnoj poruci. I da baš zbog toga, tih korijena, Mađarska pod njegovim vodstvom ne dopušta ulazak migrantima u EU. Tvrdi, štoviše, da je kršćanska kultura napadnuta i kliče: »Ne želimo Badnju večer provesti iza navučenih zavjesa, da slučajno Božićem ne povrijedimo nečije osjećaje! Ne želimo preimenovanja naših božićnih sajmova, a još manje želimo skrivati Božić iza betonskih barikada«. Veli i kako su osnivači EU-a onomad poručili da će Europa biti kršćanska ili je neće biti.

Poglavar Katoličke crkve, papa Franjo, je valjda zadnji koji bi se zalagao za to da Europa ne bude kršćanska. Ali, po Orbanovom kriteriju, nekako pada upravo blizu te kategorije. No, to što je po Orbanovoj mjeri papa Franjo jedan od onih, kod nas bi ih nazvali možda jalnušima i diletantima, koji se bore protiv Isusovog nauka i njegovih samoovlaštenih svjetovnih branitelja, nije ništa u odnosu na kategoriju u koju Papa smješta premilog Viktora.

I to bez upitnika; za Papu je Orban (iako ga ne imenuje) jedan od onih koji siju nasilje i rasizam.

Naime, poglavar Katoličke crkve je pred Svjetski dan mira doslovno kazao kako političari koji raspiruju strah od migranata siju nasilje i rasizam. Ma što o tome mislili lideri s područja Uspravnice, Tri mora ili kako li se već ovaj mjesec naziva proamerička inicijativa koja dijeli EU po crti koja neugodno podsjeća na čuvenu željeznu zavjesu, uporni Papa je i u novogodišnjoj poruci apelirao da se prihvate migranti i izbjeglice, zavapivši: »Molim vas, nemojmo utrnuti nadu u njihovim srcima, nemojmo ugušiti njihove nade u mir!«

Malo to međutim znači vladajućim politikama u tobože najkatoličkijim zemljama Europe. Poljska i Mađarska su posebno uporne u otporu primanju izbjeglica, no i Hrvatska je jedna od onih oko čijeg se postupanja prema istima roji sve više pitanja. Smrt šestogodišnjeg djeteta u još nejasno utvrđenim okolnostima na granici Srbije i Hrvatske, svjedočenja o premlaćivanjima od strane hrvatske policije te spor i manjkav proces integracije azilanata pokazuje da se prihvaćene europske obveze izvršavaju nevoljko, nedovoljno ogranizirano i, moguće, uz prikrivenu opstrukciju.

Na čisto političkom terenu, nema nikakve sumnje da je Hrvatska solidno popunjena onima kod kojih Orban izaziva divljenje, evo se i odnedavno mogući povratnik u politiku Tomislav Karamarko, pozvao na to da je njegova politička misao bliska baš Orbanovoj i to baš ovoj iz božićne poruke. Ništa čudno, njegova stranka je iz oporbe zazivala vojsku na granicama u vrijeme izbjegličke krize, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je otvoreno stala na Orbanovu stranu kontra tadašnje Vlade u Zagrebu, a i sadašnji HDZ na vlasti je, kako smo vidjeli, u provedbi migrantske politike u najmanju ruku slabo entuzijastičan.

Gledano čisto politički i ne pretjerano dugoročno, taj pristup, koji će papa Franjo bez krzmanja i posve ispravno nazvati rasizmom, se – isplati. Jer, migrantska kriza koja je trenutačno prigušena stisnutim granicama na Balkanu neće nigdje otići. Bit će to kronična situacija, s vjerojatno povremenim ponovnim izbijanjima masovnih seoba – a to je uvijek povoljno razdoblje za profitiranje na ksenofobiji. Jer, čak i da se geostrateška ploča pomakne s Bliskog istoka (a neće) i da se smire općenite tenzije velikih sila (nema šanse) koje, poput pomicanja tektonskih ploča, ostavljaju trag razaranja i ljudske patnje, klimatske promjene su garant novog i stalnog priljeva ljudske sile prema sjeveru planeta.

Osim nesnosnih vrućina i ekstremnih vremenskih nepogoda, osim podizanja razine mora koje će zbrisati cijele dijelove država i ekonomija, klimatske promjene bi već ovog stoljeća mogle uništiti plodno tlo u više od četvrtine zemljine površine. Po radu koji je nedavno objavljen u časopisu Nature Climate Change, između 2052. i 2070. godine, a to je već »sutra«, gledano u generacijskim razmjerima, 24-32 posto sveukupnog zemljinog tla će postati suše – plodno tlo će se pretvarati u pustinjsko i ostajat će bez biljaka i drveća ključnih baš za apsorpciju ugljikovog dioksida, koji i jest jedan od glavnih krivaca za globalno zatopljavanje.

Time će biti pogođeni, tvrde autori studije, »dijelovi južne Europe, južne Afrike, središnje Amerike, obale Australije i jugoistoka Azije«, na kojima živi čak petina stanovništva. Masovna kretanja naroda su, dakle, prilično neminovna.

Najstrašnije od svega vezanog za studiju su uvjeti u kojima će se ovakve dramatične promjene događati – rast globalne temperature od samo dva stupnja. Što je cilj iz Pariškog klimatskog sporazuma, koji treba ograničiti globalno zatopljenje i koji se bori za opstanak nakon što je Donald Trump svoju zemlju povukao iz te priče.

Samozvani branitelji »Isusovog učenja« s transverzale Uspravnice, Tri mora, ili kako se već to zove ovaj mjesec, ostali sijači nasilja i rasizma te poricatelji »teorije« globalnog zagrijavanja, na ovakvu budućnost će odgovoriti samo ritualnim izvlačenjem mačeva i pripremom za juriš.

Ali, oprezni juriš. Jer svi znaju da ako se previše zaletiš, možeš ispasti sa Zemljine ploče u bezdan.