Prije pet godina, u vrijeme kulminacije ukrajinske krize, naveliko se ponovno počelo pisati o hladnoratovskom ozračju. I doista, mnogo je toga tada podsjećalo na razdoblje koje je odredilo drugu polovicu 20. stoljeća.

S jedne strane Rusija, kao sljednica Sovjetskog Saveza, s druge strane zapadni svijet predvođen Sjedinjenim Državama, ojačan Europskom unijom koja se u mirnom interregnumu između dva hladna rata uspješno proširila na nekadašnje sovjetske satelite u srednjoj i jugoistočnoj Europi (uspješno na svoju radost, ali i radost većine stanovnika nekadašnjih satelita, posebno onih iz država zemljopisno bliskih Rusiji).

Pet godina kasnije taj se hladnoratovski sklop proširio i sada njime nisu obuhvaćeni samo tradicionalni hladnoratovski suparnici nego i tradicionalni hladnoratovski saveznici čije je savezništvo preživjelo i nadživjelo hladni rat.

Novi savezi i stare napetosti Njemačka kancelarka Angela Merkel u nedavnom je intervjuu za "Süddeutsche Zeitung" jasno razdvojila te hladnoratovske saveznike koji se obično opisuju pojmom zapadnoga svijeta i civilizacije, kao svijet zasnovan na liberalnoj demokraciji i ekonomskim slobodama.

Ne tako davno govorilo se o euroatlantskim integracijama, ta je fraza na ovdašnjim, hrvatskim prostorima bila posebno popularna u vrijeme kada je Hrvatska pristupala NATO-u i Europskoj uniji, a te su euroatlantske integracije na putu da postanu euroatlantske dezintegracije jer okosnica povezanosti - blizak odnos Sjedinjenih Država i zapadnoeuropskih država više ne funkcionira.

Dapače, ne funkcionira toliko da je Angela Merkel u intervjuu kazala da su se Sjedinjene Države praktično svrstale uz Kinu i Rusiju kao protivnike Europe. Ne samo to, kazala je Merkel da svjetski poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata više ne postoji.

Ako ćemo pravo, on ne postoji već skoro tri desetljeća, od vremena raspada sovjetskog imperija i Sovjetskog Saveza, a sada nestaje zapadni dio pobjednika Drugog svjetskog rata kao donekle jedinstvena poluga.

Hladnoratovski bipolarni svijet bio je zamijenjen kratkotrajnim unipolarnim svijetom kojim su dominirale Sjedinjene Države, taj svijet zamijenjen je multipolarnim, a sada taj multipolarni poprima oblike međusobno suprotstavljenih, pa i zavađenih polova.

Merkel zaziva formiranje zajedničkog europskog fronta pred izazovima koje Europi postavljaju Kina, Rusija, Sjedinjene Države. I spominjanje Kine i Rusije kao suparnika, pa i protivnika, nikoga ne iznenađuje, ali jasno svrstavanje Sjedinjenih Država u taj tabor ipak iznenađuje, bez obzira na sva zaoštravanja između SAD-a i EU-a otkako je Donald Trump, privremeno, na najviše osam godina, uselio u Bijelu kuću.

Svijet koji se toliko integrirao i svijet u kojemu je globalizacija bila višedesetljetna dominantna mantra se rašiva na najmanje četiri odvojene, najblaže rečeno ne baš prijateljske zone, i to su one o kojima je govorila Merkel.

Trenutačno stvari stoje otprilike ovako: SAD su u napetim odnosima s Rusijom (bez obzira na ulogu Rusije u izboru Trumpa), Rusija ulazi u tradicionalna američka područja poput Turske kojoj prodaje oružje i gdje gradi nuklearnu elektranu.

Sjedinjene Države su i u zaoštrenim odnosima s Kinom što se na vidljivoj razini najviše, barem ovih dana, manifestira kroz priču o Huaweiju, između dvije države tinja carinski rat koji bi mogao buknuti u golemi požar, čak toliki da kineski predsjednik Xi Jinping svojim sunarodnjacima poručuje da se spreme za teška vremena.

Mnogo potencijala za sukob SAD i EU su daleko od idiličnih odnosa kakvi su vladali devedesetih godina i zapravo su jako sretni kad uspiju izbjeći carinski rat. EU je u zategnutim odnosima s Rusijom još od 2014. i ukrajinske krize (što pojedine države ne sprječava da odlično surađuju s Rusijom), vidi se to i po gotovo utrostručenju vojnih budžeta baltičkih zemalja, najviše ustrašenih Rusijom u samo nekoliko godina.

Kina i EU također nisu u idiličnim odnosima, bez obzira na sve izjave o potrebi poboljšanja suradnje. Europa je u strahu od Kine i njene veličine. Jer, jest EU prostor u kojemu živi pola milijarde ljudi i u kojem je životni standard visok, ali životni standard raste i u Kini, ima ih 1,4 milijarde, imaju megakompanije kroz koje vode osmišljenu državnu politiku i kompanije iz europskih država bi za njih mogle postati sitnež na globalnoj trpezi.

Merkel traži stvaranje jedinstvenog fronta protiv Kine (ne samo nje) jer zna koliko će Njemačka u perspektivi sa svojih 83 milijuna stanovnika biti slaba prema Kini s 1,4 milijarde. Stanje je najmanje trusno u odnosima Kine i Rusije, ali ne treba brinuti, ima tu mnogo potencijala za sukob.

U tom sve rašivenijem svijetu svatko će gledati svoja posla. Smanjivanje globalne integriranosti i želje za suradnjom otvara mogućnosti za vođenje mnogo samostalnije, a to znači i opasnije politike. Za nečiju politiku je u pravilu dobro kada se mora usklađivati s nekim ili nečim.

To upućuje na kompromis, na razgovor i dogovor. Ako toga nema, onda je otvoren put sili i samovolji. Upravo takvu politiku demonstriraju Sjedinjene Države u vrijeme Trumpa. Američki predsjednik unilateralno je povukao SAD iz nuklearnog sporazuma s Iranom.

Zatim je Iranu nametnuo sankcije i odredio da će svakome tko se ne bude pridržavao tih sankcija također nametnuti sankcije. Posljedica - Turska, i ne samo ona, je prestala kupovati iransku naftu. Slučaj drugi, Huawei.

SAD su odredile sankcije za tu golemu kinesku kompaniju i poručile svim kompanijama koje surađuju s Huaweijem i američkim tvrtkama da izaberu s kime će surađivati. Posljedica - Panasonic i Toshiba su suspendirali svoju suradnju s Huaweijem. U tako rašivenom svijetu globalne probleme bit će teško, manje-više nemoguće rješavati.

Pod pretpostavkom da se većina slaže s time da su klimatske promjene i ekološki problemi najveći problem današnjega svijeta, jasno je, s obzirom na stanje odnosa između globalnih igrača, da su šanse da se ti problemi počnu efikasno rješavati na globalnoj razini sve manji. Vrijeme integracije zamjenjuje vrijeme dezintegracije, a vrijeme dezintegracije bit će vrijeme egoizma.