Sfera političkog podložna je naglim, brzim, munjevitim promjenama kakve je donedavno nisu karakterizirale. Demokratski poredak podložan je promjenama, posljedica je to izbornih rezultata i u njemu, obično, samo mijena stalna jest.

Do prije dvadesetak godina u nizu zapadnoeuropskih država, koje uobičajeno nazivamo starim demokracijama (iako je demokratski poredak u rijetko kojoj ukorijenjen jedno stoljeće), u parlament je postojano ulazilo samo nekoliko stranaka, obično dvije velike i nekoliko manjih, i to je bilo sve.

Onda se monopol velikih stranaka počeo urušavati, neke velike stranke, primjerice u Italiji, su nestale, neke velike stranke, primjerice socijalisti u Francuskoj, su pred nestajanjem. Oni koji su dolazili na njihovo mjesto, oni koji su ih istisnuli ili ih istiskuju, često su također djelovali prema pravilima političkog djelovanja, ma koliko mogli biti i populistički nastrojeni.

Međutim, ono što se u nedjelju dogodilo u Ukrajini, zemlja koja je formalno demokratska, ali u kojoj demokracija i (više)stranačje nisu ukorijenjeni, je bez presedana. Tamo se na nedjeljnim parlamentarnim izborima nisu oživotvorili stihovi Ivana Gundulića »kolo od sreće uokoli vrtećise ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje« iz »Osmana«, tamo se oživotvorila rečenica Miroslava Krleže »Bilo pa nije« iz »Glembajevih«. 

Nezapamćen rasap stranaka koje su na ostvarile pobjednički ili dobar rezultat na izborima 2014. godine i nevjerojatan uspjeh stranaka koje su nastale, u starijoj varijanti u prosincu prošle, a u mlađoj varijanti u svibnju ove godine. Ukrajina jest specifičan slučaj i za to postoji više razloga.

Razina njene političke elite u posljednjih dvadesetak godina, ako ne i više, doista je izuzetno niska što je pripremilo teren za ad hoc nastajanje stranaka koje se ponose time što su antiestablišmentske (kako će to biti sada kada su na vlasti? hoće li ići same protiv sebe?), ali i time što su antipolitičke i koje tvrde da, iako se bave politikom, s politikom, onime što se tradicionalno podrazumijeva pod tim pojmom, baš i nemaju mnogo veze.

Zemlja je opterećena brojnim problemima, a neke od njih neće moći u dogledno vrijeme riješiti nitko, svejedno je tko je na vlasti. Politička elita je neefikasna i doista veoma korumpirana, problem pobunjenih i odmetnutih Luganske i Donjecke oblasti na istoku ne može riješiti nitko, ako se s rješenjem ne složi predsjednik Rusije Vladimir Putin, a problem ruske aneksije Krima ne mogu riješiti niti sankcije koje je Rusiji zbog toga uvela Europska unija. Bez obzira na sve to razina rasapa političkog u Ukrajini je zabrinjavajuća, ukazuje na to da gotovo bilo tko, bez obzira koliko dotadašnje elite bile loše, može doći na vlast. 

Problem jest u tome što loše i neefikasne političare ne mijenjaju političari (koji možda čak i ne bi bili loši i neefikasni, pa čak možda i manje podložni korupciji) nego ljudi koji imaju beskrajno pojednostavljenu viziju politike, ideju da se politikom svatko može baviti i biti uspješan i efikasan, a zaboravljaju (ili ne znaju, a možda i ne žele znati) da je politika, posebno u demokratskom poretku, možda i najkompleksnija ljudska djelatnost.

Ukrajinski poučak, kako s travanjskih predsjedničkih, tako i s nedjeljnih parlamentarnih izbora u osnovi je veoma jednostavan: na plodno tlo (a njega u Ukrajini, u svakom pogledu, ne nedostaje) je dovoljno da padne solidno sjeme koje ima dovoljno novca za kampanju i dovoljno je da govori kako je loše, a ako se izabere njih bit će bolje i kako su oni koji su gore zli, i zato bi gore trebali biti oni jer oni nisu zli.

Kakvu će sreću Ukrajinci imati s novom vlašću tek ćemo vidjeti, ali model itekako zabrinjava i prema njemu treba biti itekako preventivno oprezan. Naime, postojeće, loše, neefikasne, neuspješne političke elite čije je djelovanje zagađeno korupcijom (pa čak im je možda korupcija i u samoj njihovoj srži), ali poigravanje s time da ih se zamijeni izbaviteljem je veoma opasno. Rasap političke sfere obično ne vodi u bolje sutra, ne vodi ni u svijetlu budućnost; rasap političkog obično odvede u pretpolitičko i predmoderno, k tome još tehnološki prilagođeno modernom dobu, a posljedica lako može biti lošije sutra i mračna budućnost.

I ne radi se samo o Ukrajini i nije riječ samo o Ukrajini. I u hrvatskoj je klasična politička sfera u povlačenju, stranke i stranačje su u krizi, velike stranke su u padu i teško će u budućnosti svojim listama osvajati po 65 posto glasova i 80 posto mandata. Pozornica za lošu predstavu postavljena je i u Hrvatskoj, ta predstava na repertoar ne mora doći u skoro vrijeme, ne mora doći nikada, ali izbavitelja i lažnih proroka se treba kloniti preventivno, ako ni zbog čega drugoga onda zbog demokratske higijene.