Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Međuzemlje

Komentar TIHOMIR PONOŠ Tjedan u kojem je Bandić shvatio da je Plenković aga

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 16. lipanj 2019. u 13:36 2019-06-16T13:36:00+02:00

Bandić nema svoj klub zastupnika u Saboru. U njegov klub žetončići su ulazili zato što su odlučili postati bivši političari, ali »bivši« s odgodom do kraja mandata ovog Sabora. Bandićev klub je politička ubožnica, a stanovnici ubožnice vode računa o tome iz čije ruke će im u krilo pasti milodar

Lakše je biti prvi u selu nego tko zna koji u gradu. Naučio je to u tjednu za nama predsjednik stranke Bandić Milan 365 - stranka rada i solidarnosti koja se zove Bandić Milan.

Dva tjedna gradonačelnik Zagreba Bandić se pokušava džilitnuti i džilit (kratko koplje) baciti na nacionalnu razinu i ministricu znanosti i obrazovanju Blaženku Divjak. Znamo kako je to završilo.

Nije Bandić dobacio ni do stihova Ivana Mažuranića iz »Smrti Smail-age Čengića« jer kako piše Mažuranić »sramota je takome junaku/ kupit harač, ne skupit harača/ džilitnut se, ne pogodit cilja« jer usprkos svim svojim najavama Bandić ne samo da nije pogodio cilja, on se nije ni džilitnuo.

Prijetio je i prijetio da će pokrenuti postupak opoziva ministrice Divjak. Razlozi opoziva, ako ćemo pravo, nikoga nisu zanimali zapravo. Bandićeva pobočnica Jelena Pavičić Vukičević još je prošloga tjedna najavlljivala da će se prilikom prikupljanja potpisa saborskih zastupnika za to da se opoziv Divjak uvrsti na dnevni red Sabora (potreban je 31 potpis) vidjeti tko je zapravo za reforme, i to baš one prave reforme, onu reformsku korjeniku, a tko nije.

I zahvaljujući podbačaju u bacanju džilita nikada to nećemo saznati. Bandić je od svega morao odustati jer se mnogima u njegovom klubu zastupnika nije baš dalo bacati džilit. Svjesni su oni da bi žrtve tog bacanja džilita bili oni sami, a ne ministrica Divjak.

Politički pogreb

Bandić se je politički ponovo, po drugi puta u manje od tri tjedna, politički osramotio. Na europarlamentarnim izborima njegova lista nije uspjela prijeći prag ni u Zagrebu, a sada su mu njegovi žetončići kazali da im se baš i ne igra rulet.

Aga tih žetončića nije Milan Bandić, aga tih žetončića je Andrej Plenković. Žetončići su trebali biti detonatori rušenja ministrice Divjak, s mogućom posljedicom ugrožavanja stabilnosti Vlade, a postali su inicijatori pogreba Bandića na nacionalnoj političkoj razini.

Doista, zašto bi bilo tko od njih ugrožavao vladinu većinu i time riskirao kraći vlastiti boravak u Saboru na časnoj dužnosti saborskog zastupnika? Bandić zapravo nema svoj klub zastupnika u Saboru.

U njegov klub žetončići su ulazili zato što su, bilo vlastitom voljom, bilo spletom okolnosti, odlučili postati bivši političari, ali »bivši« s odgodom do kraja mandata ovog Sabora. Bandićev klub nije nikakva konzistentna politička organizacija, on je naprosto politička ubožnica, a stanovnici ubožnice vode računa o tome iz čije ruke će im u krilo pasti milodar.

To nije Milan Bandić, oni o njemu ne ovise, oni nisu izabrani na njegovoj političkoj listi, ali znaju da će milodar uredno padati u krilo, Krleža bi rekao »beriva su sigurna oko prvog u mjesecu«, dok traje mandat ovog Sabora.

Aktualno propalo iskakanje Milana Bandića na nacionalnu političku razinu pokazalo je da on nema nikakav čvrsti klub zastupnika iza sebe. On iza sebe ima nešto nalik na stranku, jer su registrirani kao stranka u skladu s propisima, ali to nije stranka, to je sljedba, i ona u parlamentu ne može funkcionirati jer u parlamentu u njegovom klubu nisu njegovi sljedbenici nego bivši političari koji su napučili njegovu (privremenu) političku ubožnicu.

Drugo što Bandić ne uspijeva shvatiti jest to da je on feudalac. Njegov feud je Grad Zagreb i on izvan njega, usprkos svim svojim naporima, pa i solidnom rezultatu na predsjedničkim izborima 2010. godine, ne može iskoračiti. U naravi je feudalca da brine o svom feudu.

U naravi je feudalca da je on na svom feudu gazda, ali iznad njega postoji gazda. Njegov gazda, terminologijom odnosa u srednjem vijeku rečeno njegov senior, jako pazi da on, terminologijom srednjeg vijeka njegov vazal, ne iskoči izvan vazalu zadanih okvira.

Jest, postojale su brojne pobune i pokušaji vazala da iskoče izvan svoje razine. Ponekad su ti pokušaji bili i uspješni, ali u pravilu bi feudalci u takvim pokušajima loše prošli. To je ono što Bandić nikako ne uspijeva shvatiti.

On je političar za lokalnu razinu, na nacionalnoj razini igraju neki drugi dečki, neke druge stranke, a on, svim svojim naporima usprkos, ne igra u istoj ligi s njima.

Nemoćno feudalno brbljanje

Napori zagrebačkog gradonačelnika da iskoči na nacionalnu razinu dovode do toga da on na toj razini ispada smiješan i neozbiljan, on postaje sušta suprotnost sebi samome, barem u onom obliku u kakvom se nastoji prikazati na lokalnoj razini.

Njegov moto na lokalnoj, gradonačelničkoj razini je »treba delat’«. I on na toj razini može delat’, hvaliti se time da je njegovo dnevno radno vrijeme doslovce nezdravo dugo, da ne ide na godišnji odmor (kako to spaja sa svojim socijaldemokratskim uvjerenjima nikome nije jasno) jer on na toj lokalnoj razini ima golemu vlast i moć.

Na državnoj razini on malo toga može delat’, ako može išta. On na nacionalnoj raziini može brbljati, delati ne može. I cijeli ovaj igrokaz s inicijativom za smjenu ministrice Divjak nije bilo ništa drugo nego jedno nemoćno feudalno brbljanje.

Sve priče o tome da se on udružio s Plenkovićevim protivnicima, pa i iz njegove stranke, pa i s desnog krila njegove stranke, pa i zbog toga da bi u nečemu drugome stekao kakvu korist za svoje projekte u Zagrebu nisu ništa drugo nego brbljanje nemoćnog feudalca, a ako se itko s njime udružio ne bi li naštetio Plenkoviću, nije naštetio Plenkoviću, nego sebi.

Jer, eto, kao što znamo, Bandićeve inicijative ne prihvaćaju ni članovi njegovog kluba, njegove ubožnice.Bandić je aga na svom teritoriju, a to je Grad Zagreb. U njemu je on neupitni feudalac koji misli da može što i kako hoće. Potvrđuju to njegove nakane da od hipodroma napravi nešto što je tako nemaštovito nazvano zagrebački Manhattan.

Niti jedan njegov senior ga o tome ništa ne pita, to je njegov feud, na njemu radi i pokušava raditi što hoće. Takve njegove nakane će propitivati poneki stanovnici grada, dakle ne seniori, nego oni koje rječnikom fedudalizma nazivamo kmetovima.

Plenković je, ako je imalo vješt političar, svjestan takvih odnosa snaga. Kada smo već na početku teksta spomenuli Mažuranića, možemo pri kraju teksta spomenuti Njegoša i »Gorski vijenac« u kojemu, na samome kraju piše »a u ruke Mandušića Vuka/ svaka puška biće ubojita«. Plenković zna da mu na nacionalnu razinu Bandić dolazi s praznom puškom. Plenković zna da on ne ovisi o Bandićevim žetončićima i Plenković zna da Bandić i njegovi gradski projekti ovise o njemu.

Tihomir PONOŠ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.