Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
16. srpnja 2019.
Međuzemlje

TIHOMIR PONOŠ Formiranje vlasti u Bruxellesu, rasformiranje u Zagrebu

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2019. u 8:14 2019-07-07T08:14:35+02:00

To da spitzenkandidati propadaju nije ništa nepoznato. Prije nepune četiri godine spitzenkandidati u Hrvatskoj su se zvali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, a premijer je postao Tihomir Orešković koji nije bio ni kandidat, a kamo li spitzen.

Lakše je europsku vlast sastaviti nego hrvatsku rastaviti. U tjednu za nama u središtu pozornosti bilo je formiranje i rasformiranje vlasti. Početak tjedna obilježen je formiranjem vlasti u Bruxellesu, a od sredine tjedna fokus se preselio u Zagreb i preusmjerio prema rasformiranju vlasti.

U Bruxellesu je sve prošlo zapravo jako dobro, barem sa stajališta efikasnosti. Nasuprot svoj silnoj dramatičnosti koju su nam servirali izvjestitelji, ali koju su itekako raspirivali sudionici sastanka na vrhu poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, nasuprot svim pričama o maratonskim pregovorima, o debaklima, sve je prošlo prilično uredno. Pregovori ni po čemu nisu bili maratonski.

Čelnici članica Europske unije sastali su se u nedjelju predvečer ne bi li raspravili i riješili ključna kadrovska pitanja. To nisu pitanja koja s rješavaju u pet minuta, nisu pitanja koja se rješavaju za večerom, pa makar ona bila i radna. Ipak za to treba malo više vremena, treba umiješnosti, pregovaračke volje, snage i discipline. To nisu ni dužnosti za koje bi trebalo odrediti kadrove u pet minuta.

Preozbiljni su to poslovi da bi se dužnosnike za njih naprečac određivalo, a sva ta navodna drama i navodni maratonski pregovori posljedica su sve pogubnije spektakularizacije politike kojoj doprinose političari svojom slabošću, povodljivošću i golemom željom za medijskom prisutnošću, ali kojoj doprinose i mediji koji barem pet puta dnevno moraju imati "breaking news", a ako nema drame propao im je dan.

Ništa čudno nema ni u tome što su imena kandidata za dužnosti često mijenjana, što su oni koji su u natjecanje ušli kao spitzenkandidati na kraju ispali iz lige.

Propast ideje spitzenkandidata

Nariče se zbog propasti ideje spitzenkandidata, posebno nad svojom sudbinom tuguje europučanin Manfred Weber, politolozi daju zloslutne analize, ali ništa strašno se nije dogodilo. Weber je bio spitzenkandidat pučana, Frans Timmermans socijaldemokrata. Obje grupacije na svibanjskim izborima prošle su lošije nego prije pet godina, da su prošle bolje i pozicije njihovih kandidata bile bi snažnije, a njihovi kandidati ionako prije nego što o njima odluči Europski parlament moraju dobiti prethodni ne baš demokratski blagoslov šefova država i vlada Unije.

A to da spitzenkandidati propadaju nije ništa nepoznato. Prije nepune četiri godine spitzenkandidati u Hrvatskoj su se zvali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, a premijer je postao Tihomir Orešković koji nije bio ni kandidat, a kamo li spitzen. Naravno da su se sudionici sastanka na vrhu bavili političkom trgovinom, ona nije ništa nečasno, bez nje nema politike, jasno je da je dobro da su se bavili političkom trgovinom jer da nisu nikada se ni o čemu ne bi dogovorili.

A dogovoranje predstavnika 28 država koji osim država predstavljaju i svoje političke grupacije (čak i prvo njih, a tek potom svoje države) i raspravljaju o pet važnih funkcija ne može biti bezbolno, ne može biti bez iznenadnih i iznenađujućih obrata jer takva je narav kompleksnog pregovaračkog procesa, posebno o funkcijama iliti foteljama. I u tome nije slabost Unije, u tome je načelna snaga Unije.

Možda bi netko htio da se nitko s nikime o ničemu ne dogovara, možda bi netko htio da sva imenovanja i postavljenja budu riješena u pet minuta i da sva izlaze iz jedne glave. Moguće je i tako, recimo u Pjongjangu.

Na domaćem terenu svjedočimo rasformiranju vlasti, ali ni ona ne zna da li to želi ili ne želi, bi li to učinila ili ne bi, ne zna to u petak prijepodne. Veliki rasformator je ministar uprave Lovro Kuščević, on je u epicentru zbivanja, a njegov nadređeni, kako u stranci tako i u Vladi, Andrej Plenković s njime ima velikih problema. Dapače, Kuščević je za Plenkovića tvrđi orah od Macrona i Merkel. Lako je Plenkoviću bilo slomiti francuskog predsjednika i njemačku kancelarku.

Samo je, kao član manjeg zbora, uporno ponavljao "neću Timmermansa na čelu Europske komisije". Ne ide to tako s Kuščevićem jer on premijeru u Banske dvore svako malo donese nekakve dokumente o svojoj imovini i načinu njenog stjecanja, pa mu detaljno i potpuno ispriča sve o svojoj imovini i imovinskom stanju i pred time je Plenković nemoćan. Lako je biti odlučan i reći "ne Timmermans", reći "ne" Macronu i Merkel, teško je biti odlučan i reći "da" za smjenu Kuščevića koji je uza sve ostalo, a to se u svoj ovoj buci oko njega zaboravilo, nesposoban ministar.

Vjerodostojnost u korupciji

Kad je već premijeru teško biti odlučan na domaćem terenu nema druge nego da mu netko pritekne u pomoć, ali tek to pritjecanje u pomoć bi moglo stvoriti probleme. Ne samo da bi mogao otići Kuščević, mogli bi otići svi. Najmanji je problem Plenkoviću to što SDP traži izglasavanje nepovjerenja Kuščeviću, problem za premijera jest u tome što raste broj i snaga onih iz njegovih vlastitih redova koji bi rado Kuščevića vidjeli izvan Vlade.

Međutim, i ti iz vlastitih redova ne znaju baš najbolje što bi htjeli gledati. Oni iz HDZ sve više žele vidjeti Kuščevića izvan Vlade. Osjećaju koliko im je on težak teret, a oni s dužim stranačkim stažem znaju i da je dobro riješiti se takvog balasta na vrijeme, a ne s njime trčati izborne utrke. No, poneki iz Plenkovićevih redova, ali ne iz HDZ, javno su kazali da Kuščević ne treba više biti u Vladi i praktično su zauzeli poziciju Zorana Milanovića u času kada je izrekao "ili mi, ili oni" pri čemu je u ovom slučaju u potonjoj zamjenici riječ o jednini, a ne množini.

To je problem i za Plenkovića i za HDZ jer ti "poneki" su HNS i SDSS. Gore za HDZ jedva da je i moglo (a da su se na vrijeme riješili Kuščevića, da je na vrijeme zamoljen da da ostavku za dobro stranke, tog problema ne bi bilo) jer HNS kao koalicijskog partnera mnogi u HDZ-u nikada neće moći probaviti, a da smjenjuju vlastitog ministra, k tome još i političkog tajnika HDZ-a, na zahtjev Srba za njih je ponižavajuće.

HDZ je s Kuščevićem u gubitničkoj poziciji i samo je pitanje koliki će gubitak doživjeti. Najmanji će gubitak biti ako Kuščević podnese ostavku. Nitko ne bi vjerovao da je to učinio iz vlastite inicijative, ali šteta bi bila najmanja. Ako podnese ostavku pod pritiskom koalicijskih partnera bit će to jasan znak slabosti HDZ-a jer ne samo da sam ne rješava kadrovske probleme nego se još povinuje zahtjevima HNS-a i SDSS-a, pa će još netko zaključiti da narodnjaci i Srbi vode kadrovsku politiku HDZ-a.

Ostane li Kuščević u Vladi moglo bi se dogoditi i da Vlade ne bude, a tek to bi bio gubitak za HDZ i Plenkovića jer bi na eventualnim parlamentarnim izborima mogli proći kao na nedavnim europarlamentarnim. Ni varijanta u kojoj opstaje Vlada, a Kuščević u njoj, nije povoljna za HDZ jer jedina vjerodostojnost koja će se u tom slučaju pripisivati toj stranci jest vjerodostojnost u korupciji. A sve samo zato što, kako kaže Lovro Kuščević, nekretnina nikad dosta.

Tihomir PONOŠ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka