Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
22. rujna 2019.
Međuzemlje

Komentar Plenković je u krivu: Njegovi ministri nisu žrtve bombardiranja, već - vlastitih mina

Foto Patrik MAČEK/PIXSELL
Foto Patrik MAČEK/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 30. lipanj 2019. u 14:42 2019-06-30T14:42:51+02:00

Problem s aktualnim bombardiranjima ministara Vlade Andreja Plenkovića jest u tome što njih zapravo ne bombardira nitko. Oni nisu žrtve nikakvoga bombardiranja, oni su žrtve vlastitih mina, mina koje su sami postavili, a sada te mine s mjerom iz minskoga polja skaču, iskaču i mjestimično prasnu

Posljednjih nekoliko mjeseci svjedočimo, ako ćemo suditi prema izjavama predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, bombardiranju ministara njegove Vlade. Bombardirana je ministrica Gabrijela Žalac, bombardiran je (nešto kraće i manje žestoko) ministar Goran Marić, bombardiran je (prilično žestoko, tko će ga znati, valjda zloglasnim »krmačama«) potpredsjednik Vlade i ministar Tomislav Tolušić, a trenutačno traje bombardiranje ministra, uz to i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića.

Sve se njih bombardira, ako ćemo suditi prema izjavama predsjednika Andreja Plenkovića, a nisu oni ni prvi bombardirani ministri jer njih ima tek koliko i asova u pokeru, a do sada je, kako nas je izvijestio premijer, bombardirano deset što bivših, što sadašnjih ministara njegove Vlade, s Lovrom Kuščevićem kao jubilarnim desetim.

Doista, nije pristojno bombardirati nikoga, pa još ako se bombardira mimo propisa ratovanja, ako se bombardira tek toliko da se nekoga, iz osobnog zadovoljstva ili vlastite obijesti, bombardira.

Bombardiranje je, samo ako je imalo efikasno, pogubna djelatnost. Netko ili nešto u bombardiranju strada, pa i ako se promaši cilj opet netko strada, a nehumanom ratnom terminologijom to su »kolateralne žrtve«.

Sufleri su ispekli zanat

Međutim, problem s aktualnim bombardiranjima ministara Vlade Andreja Plenkovića jest u tome što njih zapravo ne bombardira nitko. Oni nisu žrtve nikakvoga bombardiranja, oni su žrtve vlastitih mina, mina koje su sami postavili, a sada te mine s mjerom iz minskoga polja skaču, iskaču i mjestimično prasnu.

Nisu to nikakva bombardiranja i zato što za sada nema žrtava. Nitko tko je bombardiran nije stradao, nema ni kolateralnih žrtava. A od praskanja tih mina žrtva je, eventualno, rejting vladajućeg HDZ-a.Ne bombardiraju Plenkovićevu Vladu nikakvi sufleri.

Cijeli štos s tim minskim poljima kroz koje prolaze pojedini ministri Plenkovićeve vlade jest u tome što su si ti ljudi sami postavili minska polja. I baš zbog toga su ti sufleri potpuno nevažni.

Ti sufleri možda doista i postoje i možda doista došaptavaju novinarima informacije, ali ako je tome doista tako, valja im odati priznanje i zaključiti da su ti sufleri dobro ispekli zanat. Suflerima je u kazalištu posao da glumcima šapću tekst, a ne mogu šaptati što god im padne na pamet.

Moraju im šaptati točan tekst i moraju im došapnuti u pravo vrijeme. Sufleri nisu širitelji lažnih vijesti. Ako, pak, suflera nema, onda je riječ naprosto o dobrom novinarskom istraživačkom radu, a ako je riječ o tome onda je to dobra vijest za ovu zemlju i društvo.

Ni u jednom slučaju - bilo da se radi o suflerima, bilo da se radi o novinarskom istraživačkom radu, bilo da se radi o kombinaciji toga - nije riječ o nečemu što bi s premijerske visine trebalo omalovažavati.

Naprosto, radi se o, kako sada stvari stoje, činjenicama, a one ne idu u prilog ni Plenkoviću, a ni bombardiranim mu ministrima. Svaku od tih činjenica svojim su radom, zalaganjem i djelovanjem stvorili ministri sami.

Nije valjda netko bombardirao Gabrijelu Žalac tako što joj je rekao da ne treba produžiti vozačku dozvolu. Nije ministar Goran Marić bombaridran zabranom prijave kuće. Bit će da ni ministar Tomislav Tolušić nije bombardiran takvim bombama koje su mu omogućile da postane valjda jedini dužnosnik koji ne razumije kako ispuniti imovinsku karticu i koji prijavljuje upola manju kvadraturu kuće (a bilo je, kao što znamo, u slučaju ministra Tolušića još toga).

Bit će da nitko ni ministra Kuščevića nije bombardirao tako da ne upiše u katastar cijelu jednu kuću, a bit će da ni driblinge s kupoprodajom imovine vlastite mu firme koja je otišla u stečaj, zajedno sa svim pripadajućim dugovima i neisporučenim kuhinjama, ministru i političkom tajniku HDZ-a nije došapnuo nikakav sufler, da ne kažemo lijevi aktivist.

Afirmacija nedodirljivosti

Doista nije riječ ni o kakvom bombardiranju. Plenkovićevi ministri prolaze kroz minska polja vlastitih imovinskih biografija. I u tome je cijeli štos. Problem je u tome što Plenković njih svesrdno i bezostatno brani, braneći njih brani njihovu vlastitu neodgovornost, a to, pak, nema nikakve veze sa sloganom HDZ-a na parlamentarnim izborima 2016. godine koji je stao u jednu jedinu imenicu - vjerodostojnost.

I nevažno je o kolikim je prekršajima riječ, radi li se o propustima, zaboravu, nemaru, aljkavosti, ili se možda radi o tome da su pojedinci koji su na solidnoj državnoj plaći u kratkom roku od deset ili nešto više godina stekli solidan broj nekretnina, možda na jednom otoku (Braču, kao Kuščević), a možda i u tri županije (Gradu Zagrebu, Virovitičko-podravskoj i Osječko-baranjskoj, kao ministar Tolušić), važno je to da se kao vjerodostojna vrijednost afirmira neodgovornost koja za posljedicu ima političku nedodirljivost. A to je za reputaciju HDZ-a i Plenkovića najopasnije.

Plenković, moguće je, odbijanjem da smijeni problematične članove Vlade, smatra da time demonstrira vlastitu snagu jer nitko i ništa, nikakav sufler i bombarder, mu ne mogu ništa i ne mogu ga natjerati na išta.

Moguće je da on misli da bi smjenom nekog problematičnog ministra demonstrirao vlastitu slabost jer podliježe pritisku javnosti i opozicije. Međutim, posljedica ovakvih političkih odluka, tvrdoglavog insistiranja na svakom ministru bez obzira kakva si je on sam minska polja (p)ostavio, jest veoma jednostavna - Plenković slabi sebe samoga.

On je taj koji time što ih štiti preuzima njihove grijehe, a u takvoj situaciji ni on sam ne može biti bezgrešan, njihovi grijesi padaju i na njegovu političku dušu i udaraju na njegovu vjerodostojnost. Tu vjerodostojnost malo po malo zamjenjuje bahatost vlasti.

A Plenković bi morao znati, ili se kod članova HDZ-a s dužim stažem od njega u toj stranci raspitati, da je HDZ gubio izbore kada je bio pretjerano bahat na vlasti. To je bio važan uzrok poraza i 3. siječnja 2000. godine, a to je bio važan uzrok poraza i 4. prosinca 2011. godine, bez obzira na antikorupcijske napore Jadranke Kosor.

Pouku je izvući jednostavno, djelovati u skladu s poukom očito mnogo kompliciranije. Što učiniti nije teško dokučiti, a kako bi u filmu »Maratonci trče počasni krug« Bili Piton kazao Mirku Topaloviću »a, sad, ako nisi pametan...«. A ne bude li netko pametan mogao bi postati žrtvom tuđih imovinskih minskih polja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.