Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
8. prosinca 2019.
Međuzemlje

Komentar PARANOJA NAŠA SVAKIDAŠNJA 'Pažnja, pažnja, uočena skupina migranata. Ups, ipak su turisti'

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 28. travanj 2019. u 8:16 2019-04-28T08:16:17+02:00

Dovoljno je ponekad biti neobičan stranac (dakle, ne samo govoriti nekim čudnim jezikom nego i neobično izgledati, znači ne biti bijelac) da bi se alarmiralo policiju, iako ti neobični stranci ne rade ništa neobično, ništa protuzakonito, ništa kriminalno

Živimo u vremenu u kojem smo svakodnevno izvrgnuti, htjeli mi to ili ne, paradoksima. Vrijeme paradoksa je vrijeme u kojem se istodobno može ići i u kupe i u špade, a da paradoks bude i veći, tome se malo tko čudi.

Recimo, stranci u Hrvatskoj. Iz godine u godinu priželjkuje se što veći broj stranaca u Hrvatskoj, onih koje zovemo turistima. Oni doista i dolaze u Hrvatsku u sve većem broju, ne dolaze od jučer nego desetljećima, i čovjek bi zaključio da su se ljudi barem u turističkim dijelovima Hrvatske na strance naviknuli.

Kad ono, svako malo pojavi se netko iz tih krajeva tko se ponaša kao da nikada nije vidio turista, ali je zato uvjeren da je stranac migrant, a migrant je, znamo to, ako ne stvarna, onda potencijalna opasnost.

Uočena ugroza

Split posljednjih godina turistički buja i bubri, turisti ga ne zaobilaze, migranti u njega ne navraćaju (a i zašto bi, nisu oni turisti, a Split im nije na putu prema Njemačkoj), ali dovoljno je ponekad biti neobičan stranac (dakle, ne samo govoriti nekim čudnim stranim jezikom, nego i neobično izgledati, znači ne biti bijelac) da bi se alarmiralo policiju, iako ti neobični stranci ne rade ništa neobično, ništa protuzakonito, ništa kriminalno.

U ponedjeljak se Splitom pronijela glasina da je uočena skupina migranata. Lijepoga li izraza »uočena skupina migranata«, odmah iz podsvijesti zaziva sigurnosne službe i policijske specijalce. Policija je, što će drugo, primila prijavu, izašla na teren u Žrnovnicu i zaključila da od »uočene skupine migranata« nema ništa, ni jednog migranta, a kamo li skupine.

Bili su to turisti, samo ne iz srednje Europe, nego iz Azije, malo čudno izgledaju, a svakoga neeuropljanina lako je zamijeniti za migranta. S migrantima su ne tako davno imali problema i u Dubrovniku, bit će da ni tamo neki nisu imali dovoljno vremena naviknuti se na turiste, bit će da ni tamo neki nisu imali dovoljno vremena shvatiti da Dubrovnik migrante ne zanima, pa su od turista i izletnika koji se spuštaju niz Srđ vidjeli migrante.

A migranti su, za razliku od turista, ugroza, a svaku ugrozu treba prijaviti jer tako nalažu red i državljanska lojalnost. Nedavno je u Zagrebu otvoren afrički restoran, otvorila ga je Nigerijka koja godinama živi u Zagrebu, potpuno legalno. Bilo bi vrijeme da već jednom netko, onaj imaginarni zabrinuti građanin koji se s vremena na vrijeme oživotvoruje, prijavi migrante koji se tamo okupljaju i koji kuhaju, rade i jedu.

Migranti su inspirirali i saborsku zastupnicu Brunu Esih koja je premijeru Andreju Plenkoviću postavila odlučno pitanje: »Što hrvatska vlast čini da smanji pritisak na hrvatsku granicu? Što činite da rasteretite Hrvatsku od te štetne politike otvorenih vrata?«.

Prema migrantima Hrvatska baš i ne provodi politiku otvorenih vrata, nitko im ovdje nije sklon otvarati išta ako se baš ne mora. Uostalom, članice Europske unije lani su odobrile oko 300.000 azila, a u Hrvatskoj ih je odobreno 155 (iliti 0,05 posto).

S druge strane, Hrvatska provodi politiku otvorenih vrata, provodit će je i ubuduće, jer da nema te politike, ne bi bilo toliko turista, a znamo koliko je turizam (pre)važan za hrvatsku ekonomiju.

Dakle, ako zastupnica Esih smatra da je politika otvorenih vrata štetna, a smatra, onda to znači da se ona zalaže za neku drugu vratarsku politiku, a ta politika ne bi smanjila broj migranata koji ulaze u Hrvatsku (i koji je u usporedbi s 2015. godinom jedva zamjetan), ali bi politika zatvorenih vrata naštetila turizmu.

Razlika između turista i migranata je ogromna, iako je u osnovi riječ o sličnim ljudima, sa sličnim navikama boravka u Hrvatskoj. I jedni i drugi su u Hrvatskoj na proputovanju, zadržavaju se relativno kratko, a konačni cilj im je napustiti Hrvatsku; turistima zato da bi se vratili doma (a prije toga možda posjetili još koju zemlju), a migrantima zato da bi došli do države koja im je konačno odredište (a prije toga možda posjete još koju zemlju koja im je na putu do konačnog odredišta).

SMS cirkus

Turisti troše i oni su dobrodošli, migranti ne troše i oni nisu dobrodošli. Navike i kulturu lokalnog stanovništa, a to je nešto čega se svi boje, migranti ne mijenjaju jer ih je malo i jer ne troše pa im se nitko ne želi prilagođavati, ali zato navike i kulturu lokalnog stanovništva turisti itekako mijenjaju, jer troše i mnogi im se žele prilagođavati, sve do toga da lokalno stanovništvo iseljava iz dijelova grada u kojima se živjelo stoljećima i prepušta taj prostor turistima, nikako migrantima.

Za drugi ovotjedni paradoks zaslužan je potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić. U novoj aferi s mogućim pravosudnim posljedicama u kojoj se spominje njegovo ime, onoj o čitanju tuđe e-mail prepiske, konkretno prepiske četiri žene, među kojima je i bivša Brkićeva supruga, drugi čovjek Sabora i HDZ-a imao je dva različita stava o državnim institucijama.

Kada je afera doprla do javnosti, u subotu 13. travnja, Brkić je SMS-om odgovorio na upit Hine i napisao »cirkus koji je počeo prije deset mjeseci ide dalje, a kao što sam već rekao, u njemu i dalje ne želim sudjelovati. Za sada ću samo nadodati da je sramotno u što su pojedinci pretvorili državne institucije«.

Nije kazao o kojim institucijama je riječ, ali nije teško zaključiti da je mislio na policiju i PNUSKOK, nije kazao ni na koje je pojedince mislio, ali može se zaključiti da je mislio na premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.

U svakom slučaju, bez obzira na koga mislio i što je tko zaključio, jasno je kazao da su pojedinci instrumentalizirali državne institucije, a to znači da s njima nešto ne valja i da u njih ne treba imati povjerenja.

No, te su institucije za samo deset dana lijepo napredovale i Brkić je uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, u utorak 23. travnja, govoreći o slučaju čitanja e-mailova, kazao »u državi postoje institucije koje se bave progonom, a to sigurno nisu političke stranke«.

Dapače, pridodao je i da nije kritizirao institucije. I što je sada na stvari s tim institucijama u slučaju Milijana Brkića? Treba li njima vjerovati, jesu li one instrumentalizirane, jesu li one privatizirane, koriste li se one za unutarstranačke političke obračune ili su to fine, pristojne institucije koje sve rade po zakonu i propisu, slijepe na bilo čije stranačke i privatne interese? I kako da se običan čovjek postavi prema tim institucijama – da li da im vjeruje ili da ih se kloni?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.