Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Komentar Hrvatska je definitivno na nizbrdici: Tjedan na izmaku to nam je slikovito potvrdio

Damir Boras, Darinko Kosor, Lovro Kuščević, Ivan Pernar / Foto: Novi list
Damir Boras, Darinko Kosor, Lovro Kuščević, Ivan Pernar / Foto: Novi list
Autor:
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 11:02 2019-07-14T11:02:54+02:00

To da ministri daju ostavke zato što im je jedan dan teško doći na posao, to je novum i toga prije aktualne Vlade Andreja Plenkovića nismo imali

Šest godina nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju klizi nizbrdo po gotovo svim kriterijima, društvenim kriterijima i kriterijima pristojnosti i uljuđenosti ponajprije. Sve nabrajati nema smisla, a ni prostora, tek se valja osvrnuti na barem ponešto od prošlotjedne nam nizbrdice. Lovro Kuščević dao je ostavku na dužnost ministra uprave i političkog tajnika HDZ-a, a da zapravo ne znamo zašto je to učinio.

Kako bi zapjevali Pips, Chips&Videoclips sve je bilo super i sve je bilo za pet, samo Kuščević više nije ministar. Niti je smijenjen zbog nesposobnosti, niti zbog nerada, niti zbog afera, niti zbog toga što je u tri tjedna postao samohodna tvornica skandala, ama baš ništa od toga nije navedeno kao razlog za smjenu. I to je nizbrdica - Kuščević je, ako bismo zaključivali prema onome što nam je službeno rečeno nakon njegove ostavke, smijenjen bez veze, u Bosni bi rekli ‘nako.

Jedini koji je ponudio kakvo-takvo obrazloženje ostavke jest Kuščević sam. Kazao je da je »uvijek izjavljivao da onog dana kad mi prvi bude teško doći na posao, da ću istog dana dati ostavku. Postalo je teško, ja sam jednostavno rekao da više neću«. Kazao je Kuščević komentirajući vlastitu ostavku i »na kraju je ispalo sjajno«. ​Pa kako ne bi ispalo sjajno - čovjeku je bilo teško dolaziti na posao, zaključio je da više neće dolaziti na posao na koji mu je teško dolaziti, dao je ostavku i odmah, bez prekida staža, pronašao novi posao kao zastupnik u Hrvatskom saboru.

Naravno da je sjajno, sve blista od sjaja. Međutim, to da ministri daju ostavke zato što im je jedan dan teško doći na posao, to je novum i toga prije aktualne Vlade Andreja Plenkovića nismo imali, a to što imamo je nizbrdica. Zamislite samo da vatrogasci, liječnici ili učitelji prvi dan kada im bude teško doći na posao kažu »nećemo više, dosta nam je, idemo mi u Sabor, tamo nam neće biti teško«.

Soljenje i krojenje

Nije Kuščević jedini koji je ovoga tjedna ukazao na nizbrdicu. Izgleda da je u pozadini Kuščevićeve ostavke bilo koječega, pa i više od jednog običnog ministarskog muskulfibera, a nakon što je bivši ministar i bivši politički tajnik svoje stranke dao ostavku to smo naslutili iz riječi predsjednika HSLS-a Darinka Kosora. Rezolutno je Kosor kazao (njemu, čini se, nije teško) da je »ovo zadnji put da nam HNS i SDSS sole pamet«. Ta njegova izjava podsjeća na prošlotjednu Kuščevićevu »neće nam stranke koje imaju 2,5 posto podrške krojiti sudbinu ove Vlade«.

No, ono što kod Kosora oduševljava još i više nego kod Kuščevića jest snaga govornika. Kosor koristi množinu, to snažno »mi« kojim asocira na krdo (a kako bi, kad je već Kosor kod pameti, u romanu »Na rubu pameti« napisao Krleža »među svinjama je toplo, ali smrdi«), na snagu krda, njegovu moć i sigurnost. Ti »mi« (za koje nam i nije rečeno koji su sve, tko ih sve tvori) su se jako naljutili jer su im »oni« solili pamet, a »oni« to ne bi smjeli raditi »nama«. Najzabavnije u cijeloj priči jest što to govori Darinko Kosor, politički orijaš čija je stranka na nedavnim europarlamentarnim izborima osvojila 0,54 posto glasova (više je osvojila čak i stranka Milana Bandića). No, o tome tko bi smio (ostavimo po strani zašto se to ne bi smjelo, što je u tome tako loše) mahati soljenkom nad nečijom pameću neće odlučivati, neće se o tome ni izjašnjavati nekakav Plenković, predsjednik nekakve najsnažnije stranke u državi, parlamentu i vladajućoj koaliciji. Kriterij za mahanje soljenkom postavlja Kosor.

O kriterijima brine i rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, i to ustrajno. U tjednu za nama objasno je zašto je Marija Plenkovića, oca premijera Andreja Plenković i bivšeg sveučilišnog profesora u Zagrebu, predložio za profesora emeritusa. Pojasnio je Boras da je Plenković pionir informacijskih znanosti, prvi vodtelj doktorskog studija informacijaskih znanosti, utemeljitelj časopisa, a onda je u intervjuu za Novu TV uslijedila kristalna kocka nizbrdice.

Na pitanje »kada će biti na dnevnom redu?« (odluka o dodjeli titule Mariju Plenkoviću) Boras je kazao:

-... samo da vam kažem. I moj je prijatelj 40 godina.

Nakon toga je rektor kazao da ga nije zato predložio za profesora emeritusa, ali zašto je uopće govorio i to tako naglašeno da mu je Mario Plenković prijatelj 40 godina. Kakve to ima veze s dodjelom počasne titule sveučilišnim zaslužnicima? Nikakve, ali tko će ga znati, bit će da je Boras htio poručiti i da Andreja zna otkako je ovaj još kao mali u kratkim hlačicama trčkarao i naganjao loptu.

​Postojano nisko

Na nizbrdici nam je i Sabor, a bio bi i bez Kuščevića koji je tamo došao ne bi li se odmorio. Prošloga vikenda osnovana je nova stranka, nije još registrirana, a kada bude bit će to 22. stranka u ovom sazivu Hrvatskoga sabora. Stranku je osnovao Ivan Pernar i skroman kakav jest nazvao ju je Stranka Ivana Pernara. Nazvati stranku po sebi je praktično jer, učinite li tako, ne možete biti izbačeni iz stranke. Štos je jednostavan - izbace vas i moraju mijenjati naziv stanke, do sljedećeg izbacivanja. No, nije Pernar prvi koji se toga dosjetio. Veći problem je ta brojka od 22 stranke u Saboru. Parlament mora biti i kongres mnijenja, mora biti raznolik i svjetonazorski širok, ali ova brojka od 22 stranke (i još nekoliko nezavisnih, vanstranačkih zastupnika) na 151 zastupnika ukazuje na bolesnu fragmentiranost hrvatske političke scene koja se, kako nas posebno uči ovaj saziv Sabora, efikasno fragmentira nakon izbora bilo tako da se stranke koje su ušle u Sabor raspadnu bilo tako da renegati osnivaju nove stranke.

Kada smo već kod kriterija, zaključimo ovotjedni nepotpuni pregled, konstatacijom da se sve više ljudi javlja s idejom kandidiranja na predsjedničkim izborima. Mnogi od njih neće biti ni prolaznici, ali nije u tome štos. Imaju se ljudi pravo pokušati kandidirati, pa zašto ne bi pokušali. Neki od njih (tko zna tko će se još sve najaviti za predsjedničku dužnost) bi se mogli razočarati i ne skupiti 10.000 potpisa koliko je najmanje potrebno za pravovaljanu kandidaturu. A predsjednički izbori su u Hrvatskoj utrka takorekuć bez ikakvih kriterija. Treba biti hrvatski državljanin, prikupiti 10.000 potpisa i ništa više. Predsjednik Republike može postati netko tko ima 18 godina i mjesec dana. Taj kriterij barem nije na nizbrdici. On je od početka postojano nisko.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.