Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Tribina B Darka Pajića

Posljednja linija obrane radničke klase

Foto Davor KOVAČEVIĆ
Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 27. veljača 2014. u 20:46 2014-02-27T20:46:05+01:00

Nije na sindikatima da ruše vlast. Već da od bilo koje vlasti traže pravednije i bolje uvjete rada. Samo na toj platformi mogu biti vjerodo-stojni. Ukoliko doista žele stati na posljednju liniju obrane radničke klase. I ustavnih prava građana Hrvatske

Na prosvjedima protiv izmjena Zakona o radu brani se i hrvatski Ustav. U onom dijelu gdje se utvrđuje kako svaki građanin RH ima pravo na rad, a svaki zaposleni pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. I ta je borba debelo zakasnila, jer su ova elementarna Ustavom zajamčena prava u Hrvatskoj ugrožena do te mjere da ovaj članak u praksi funkcionira za sve manji broj ljudi. O pravu na rad teško je čak i govoriti kad je sve više ljudi na birou i sve više mladih ljudi to svoje pravo pokušava ostvariti u emigraciji.

   Usporedbe Hrvatske i Njemačke o kojima govori ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras su u najmanju ruku neukusne. I netočne. Možda i jest prijedlog ZOR-a preslika zakonskog rješenja kakvo postoji u Njemačkoj, ali u svemu ostalome Hrvatska se s Njemačkom ne može uspoređivati. Tamo je recimo prosječna plaća blizu svoti od 2.000 eura, negdje tri puta veća nego u Hrvatskoj. Najmoćnije europsko gospodarstvo doista pruža priliku za realizaciju onog ustavnog prava na rad, a poslodavci u privatnom sektoru radnicima daju prava kakva se u Hrvatskoj teško mogu i zamisliti. Maras igra na kartu zamagljivanja stvarnosti. Nipošto nije jedini.

   Jučer se na prosvjedu na Markovu trgu u vrijeme dok je u Saboru trajala rasprava o ZOR-u zorno pokazalo kako svi imaju figu u džepu. Vođe sindikalnih središnjica i sami snose veliku odgovornost za urušavanje prava radničke klase, jer su propustili u prošlosti mnoštvo prilika za reakciju i organizaciju prosvjeda i štrajkova. Kooptirali su i dogovarali se sa Ivom Sanaderom dok je ovaj organizirao pljačku neviđenih razmjera, zaduživao državu i pravio se da u svijetu nema nikakve krize, kao i da se ista neće odraziti na Hrvatsku. Takav Sanader je sindikatima bio bolji od današnjeg premijera Zorana Milanovića, koji je u vrijeme mandata Jadranke Kosor također igrao dvoličnu igru, pa potpisivao peticiju protiv izmjena ZOR-a za koju se sada kao premijer zalaže.

   Štrajk solidarnosti ipak je bio pogođen iz više razloga. Prvo zbog velikog i dobrog odaziva, koji pokazuje spremnost na kakav-takav otpor onoga što je ostalo od radničke klase u Hrvatskoj. Ljudima je doista puna kapa.

   Nezadovoljstvo se osjeća na svakom koraku. Spremni su stati pod sindikalne boje i izaći na ulicu. Solidarnost kao geslo prosvjeda je također dobar potez. Jer su ljudi izašli na ulice i zato da bi upozorili na neisplatu 25 plaća radnicima Zdravstveno-rekreativnog centra u Lipiku, koji je u većinskom vlasništvu države, te neisplatu šest plaća u Areni Pula, koja je u privatnom vlasništvu. Posebno je za vladajuće neugodan slučaj Lipika, jer je tu upravo država pokazala da ne poštuje vlastite zakone, da državni inspektorat ne funkcionira, kao i da oni slobodno krše zakon po kojem je neisplata plaća kazneno djelo. Tko će završiti u zatvoru? Maras ili Mrsić? Netko treći? Naravno da se toga ne boje.

   Prosvjedi su svejedno ispali Pirova sindikalna pobjeda. Jer, sindikalni čelnici nezadovoljstvo vlastitog članstva koriste za političke poruke umjesto da se bave zaštitom njihovih interesa. Ustrajno iskazuju želju da se bave politikom na platformi radničkih prava. Prirodnog saveznika sigurno ne mogu imati u Tomislavu Karamarku ili HDZ-u, čiji su zastupnici jučer izašli iz Sabora dok je Mrsić prezentirao prijedlog izmjena Zakona o radu. Upravo je ta stranka koliko jučer pokušavala sa ZOR-om napraviti ono što danas radi Milanović. Protiv je i HDSSB, DC, HSS, logično i Hrvatski laburisti, kojima je to jedna od najvažnijih tema. Dragutin Lesar je u pravu kad tvrdi da je riječ o društvenom ugovoru, koji se ne može mijenjati bez konsenzusa.

   Prijedlozi ZOR-a po kojima bi poslodavci mogli uvesti u jednom dijelu godine radno vrijeme od 16 sati ili iznajmljivati radnike putem Agencije nakon što prethodno podijele otkaze, sramota je za socijaldemokraciju, ukoliko takvo što uopće postoji u Hrvatskoj. A Milanovićeva Vlada tek produžena ruka MMF-a i Svjetske banke, jer je spremna poslušno raditi na stvaranju robovlasničke klase u zemlji sa 385.000 nezaposlenih. Pitanje je samo može li itko u ovoj državi kvalitetno zastupati interese radnika. Sindikalni čelnici su jučer zaprijetili prikupljanjem potpisa za prijevremene izbore, što je naprosto promašen potez, kojim se diskreditira sve dobro i uspješno što su poduzeli. Nije na sindikatima da ruše vlast. Već da od bilo koje vlasti traže pravednije i bolje uvjete rada. Danas protiv SDP-a, a sutra protiv HDZ-a ili nekog trećeg. Samo na toj platformi mogu biti vjerodostojni. Ukoliko doista žele stati na posljednju liniju obrane radničke klase. I ustavnih prava građana Hrvatske.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.