Rezultati izbora za Europski parlament dinamizirali su političku scenu, življe je i zanimljivije nego za vrijeme dosadne predizborne kampanje. Osim najava predsjedničkih kandidata, sada se projektiraju moguća udruživanja političkih opcija kako bi se one što bolje repozicionirale pred parlamentarne izbore.

Za neke bi novi test udruživanja trebali biti predsjednički izbori. Cilj sviju je vlast, makar i neki omanji komadić. Poslije parlamentarnih izbora sigurno neće vladati HDZ zajedno s HNS-om, HSLS-om, Bandićevom strankom, Reformistima i zastupnicima manjina, nego će koalicija biti drugačija.

Zato se propitkuje i kalkulira o tome bi li se mogla i kako ujediniti krajnja desnica, lijevi centar i ljevica te liberalne opcije. Snuje se nova međustranačka tektonika, onda i tektonika vlasti.

HDZ s Plenkovićem prestao je biti opće okupljalište svih desnih birača pa je i to jedan od razloga što je, prema postocima osvojenih glasova, zabilježio najlošiji rezultat u povijesti. Drugi je razlog stalna razina visoke korupcije i na visokim razinama.

To je postalo i ostalo HDZ-ovo ‘stečeno pravo’. Bez obzira na teške afere, Plenković je dosad smijenio samo trojicu ministara iz Mosta koji su prije više od dvije godine glasali protiv stava Vlade da se ne podrži glasanje o nepovjerenju ministru financija Zdravku Mariću.

Još jedan razlog lošeg rezultata je, recimo, to je što Plenkovićeva vlada ne može pokrenuti barem dvije, tri pa makar i bolne ali dalekosežne reforme za dobrobit hrvatskog društva. Osim ako u reforme ne računamo da će 30. svibnja, poslije 19 godina opet biti državni praznik. Neprocjenjivo.

Ako Plenković ostane na čelu HDZ-a, sigurno neće kandidate desničarskih stranaka inkorporirati na HDZ-ovu izbornu listu. Ne bi dakle bila nimalo vjerodostojna opcija da s nekom od tih stranaka predizborno koalira, kako je to bilo za Karamarka.

Postizborno koaliranje došlo bi u obzir samo u zaista krajnjoj nuždi, ali bi odbilo sve druge političke opcije a teško da bi bilo dovoljno za konstituiranje i održanje vlasti. I, naravno, ne bi to bilo tzv. proeuropsko koaliranje, do čega je Plenkoviću stalo.

Vidjeli smo kako je završio pir pučana s krajnjom desnicom u Austriji.No, na proteklim izborima izvan-hadezeovska desnica bila je nikad jača, pa kad zbrojimo Hrvatske suvereniste (8,52 posto), NZH (4,37), Marijanu Petir (4,40) i Most (4,67) - to je gotovo 22 posto glasova.

No, to su posebne okolnosti, to nisu bili izbori za vlast pa se glasajući nije kalkuliralo. Kad se izlazi na parlamentarne izbore, izabire se drugačije.Sad je već očito da Most neće ići u okrupnjavanje i utopiti se s krajnje desnima.

I Marijana Petir je protiv toga, ona je samo izrazito kršćansko-socijalna opcija, pa kaže da se neće zbližavati ni s onima „koji se zalažu za rasne zakone, koji potiču antisemitizam“ i koji „koketiraju s totalitarnim sustavima“.

Kad tako kaže, valjda zna koji su to.Ali, Suverenisti bez karizmatične Ruže Tomašić, koja je ponovno dobila posao u Europskom parlamentu i koja stoga neće konkretno sudjelovati u ujedinjavanju stranaka, mogu se svesti možda samo na trećinu sada iskazane snage.

A na desnici su, kao što znamo, možda i veće osobne taštine nego na ljevici. Bez obzira što desni posljednjih 5-6 godina rastu, nije ipak za očekivati da će poslije parlamentarnih izbora ući u vlast.Bez obzira na iznenađenje što su HDZ i SDP dobili jednaki broj eurozastupnika, rezultati govore o ukupnom porazu lijevo-liberalnih naspram desnih opcija, koji je možda najizrazitiji još od 1997. godine.

Zato bi se jako puno toga za njih pozitivnog moralo poklopiti da šira lijevo-liberalna opcija bude u stanju sljedeće godine oformiti vlast u Hrvatskoj. Ipak, kad se uspoređuje rezultat nikad slabijeg HDZ-a i u posljednjih 20-ak godina nikad slabijeg SDP-a, vidimo da je razlika samo četiri posto glasova a to bi u normalnim okolnostima moglo biti lako nadoknadivo.

Ovaj četvrti SDP-ov mandat jest poticajan, ali bi pravi preokret mogla donijeti jedino pobjeda ljevičara-liberala na predsjedničkim izborima.Svašta će se još događati, teško je predviđati i daleko je do parlamentarnih izbora, ali ako Plenković i Bernardić ostanu na čelu svojih stranaka, onda bi u iznudici, ako ne bude druge, njihova mainstream koalicija zaista mogla biti poslijeizborna vladajuća opcija. Na obje strane treba se naravno pretvarati da se to nikada i nikako neće dogoditi i istodobno jurišati na pobjedu, na prvu poziciju koja nosi premijersko mjesto.