Iako smatramo da je odluka neistinita i nepravična, bilo bi ogromno iznenađenje da je Ustavni sud RH kojim slučajem dao za pravo trojici podnositelja tužbi Ustavnom sudu, pa da je posljednju rečenicu prisege novoizabranog predsjednika Republike „Tako mi Bog pomogao“ proglasio suprotnom Ustavu.

Poznato je da Ustav RH, naravno posve u skladu s ustavnim uređenjem demokratskih europskih zemalja, Hrvatsku definira kao sekularnu državu. Ako je tako, onda se ni sam Bog niti Crkva ne miješaju u državna pitanja jer su ona odvojena od vjere i od Crkve.

Ipak, većinom glasova suci Ustavnog suda procijenili su da se (iz SAD-a prenesenom) rečenicom „Tako mi Bog pomogao“ u prisezi ne krši Ustav.

Odluka sudaca Ustavnog suda RH nije bila jednoglasna, nego su s jasnim argumentima suci Lovorka Kušan i Andrej Abramović izdvojili mišljenje i bili protiv.

Oni su argumentirali da je tom rečenicom povrijeđeno načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države, ali i da se vrijeđa načelo ravnopravnosti između izabranog predsjednika koji je vjernik i onoga koji to nije. Ako izabrani predsjednik nije vjernik, onda on izgovaranjem te sporne rečenice prisege „stvara privid da ima vjerska uvjerenja koja zapravo nema“.

Radi se, kažu oni, o protuustavnom ograničenju slobode vjeroispovijedi i javnog očitovanja vjerskih uvjerenja, jer su izabrani predsjednici dovedeni „u situaciju da se samim izborom hoće li izgovoriti osporeni dio prisege ili ne, javno očituju o svojim vjerskim uvjerenjima“.

Naravno da ima nekih važnijih stvari od ove, a najvažnije su da je i dalje nezaustavljiv rast siromaštva i siromašnih u Hrvatskoj i da naša zemlja u ekonomskom razvoju sve lošije stoji u usporedbi s europskim zemljama.

Ali, i potpuna nedodirljivost Crkve u hrvatskom društvu, netransparentno stjecanje i trošenje javnog, našeg novca i ogroman utjecaj koji Crkva ima na državne poslove i te kako je temeljan za sve odnose u društvu ne samo u duhovnoj i humanističkoj sferi, nego i u ekonomiji, ako već hoćemo.

Kad je Franjo Tuđman 1992. godine polagao prisegu kao prvi hrvatski predsjednik, on je na tekst prisege koji mu je čitao tadašnji predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić jednostavno svojevoljno dodao i rečenicu „Tako mi Bog pomogao“. Naravno da se od sirotog Crnića nije niti očekivalo da će reagirati. Pa, tko bi na njegovom mjestu?

I tako je ta rečenica novoobičajnim, tuđmanovskim pravom 1997. godine upisana i u Zakon o izboru predsjednika Republike.

Da je sada, nakon čak osam godina promišljanja, Ustavni sud ‘skinuo’ tu rečenicu bilo bi velike povike Kaptola, veterana, svih onih koji faktički, kao veto-igrači odlučuju o Hrvatskoj.

Jer, kod nas je lažno stvorena takva atmosfera da je hrvatstvo i katolicizam jedno te isto, i da je svako drugo opredjeljenje, i vjersko a boga mi i nacionalno, sumnjivo i potencijalno izdajničko. Od Hrvatske je umjetno, pritiskom stvorena konzervativna pa i nazadna zemlja.

Zato je velika šteta što Ustavni sud nije smogao tu nevjerojatnu snagu i izbacio tu nepotrebnu rečenicu iz ceremonije predsjedničke prisege. No, jasno je, nitko to nije niti očekivao.

Prije Kolinde Grabar Kitarović imali smo dvojicu predsjednika koji nisu vjernici i izgovarali su „Tako mi Bog pomogao“, kao da jesu vjernici.

Takav tekst prisege sugerira da je hrvatskije i rodoljubnije izabrati predsjednika vjernika nego nevjernika.

Ili, kako je ono u povodu Dana državnosti bio naredio Andrej Plenković svojim ministrima: „Očekujem vas sve na misi u nedjelju“.