Opatijski trećeligaš i riječki prvoligaš organizirat će danas zajednički komemorativni skup u press centru na Kantridi (14 sati), gdje će se dostojno oprostiti od svojeg tragično nastradalog veznjaka. Posljednji ispraćaj zakazan je za 17 sati na mjesnom groblju u Matuljima.

– Teško je u ovom trenutku bilo što reći osim da je otišao premlad – započeo je Gračan. – U sportskom smislu Goran je bio vrlo talentiran nogometaš, koji je napravio možda i manje nego što je mogao baš zbog tog svog karaktera. Bio je igrač za velike stvari, iako je došao iz malog kluba vrlo brzo se uklopio u momčad »Rijeke« i prilagodio zahtjevima. Mislim da je mogao još više napraviti, ali teško je sada o tome pričati, kao što je teško rječima opisati tugu i žal, a posebno kada se u obzir uzme obitelj. Mene osobno je ovo dosta pogodilo, jer smo se dugo znali i dugo smo zajedno radili.

Trener »Opatije« Zoran Bogolin s Goranom je u više navrata surađivao na terenu i van njega u posljednja dva desetljeća.

– Igrali smo zajedno, bio sam mu trener, a sada mi je bio pomoćni trener. Dakle, stvarno smo dugo vezani i vijest da ga više nema među nama izazvala je prevelik šok. Iako, sigurno da je njegov gubitak najveći šok za roditelje koji su izgubili sina i djevojčice koje su izgubile oca. To je najveći gubitak. Dogovarali smo da ćemo 13. srpnja zajedno krenuti s pripremama za novo prvenstvo, a onda… – govorio je Bogolin i ponudio svoje viđenje Goranova poimanja života koje je bilo sve samo ne svakidašnje.

Boem

– Goran je bio boem, nije kao takav bio za malo zatvorenije, konzervativnije sredine kao što su Opatija ili Rijeka – nastavlja Bogolin. – One su ga na neki način gušile. Bio je predodređen za veće sredine, kao što su Pariz ili London. Da je živio u Londonu, siguran sam da bio bi novi Paul Gascoigne. NK »Opatija« je u svakom slučaju izgubila puno, njegov šarm i duh će definitivno još godinama biti prisutni u klubu. Živio je nogomet 24 sata, nisi s njim ni o čemu drugom mogao pričati nego o nogometu.

Tužna vijest bolno je odjeknula i u Kranjskoj Gori gdje se nogometaši »Rijeke« pripremaju za novu sezonu. Neki su poput kapetana Daria Kneževića, njegova zamjenika Anas Sharbinija ili pomoćnog trenera Renata Pilipovića imali tu čast dijeliti svlačionicu s  Goranom.

– Nemam riječi, u prvom trenutku nisam mogao vjerovati da je ta vijest istinita – govori Pilipović. – Riječ je o velikom igraču i velikom čovjeku i stvarno ne mogu vjerovati da ga više nema. Igrali smo dvije sezone zajedno u »Rijeci«, a igrali smo zajedno i u mladoj reprezentaciji. Bili smo dugo vremena skupa, iako smo na neki način bili konkurentni za istu poziciju u momčadi bili smo veliki prijatelji. Doduše, teško je bilo ne biti prijatelj s Goranom, bio je stvarno vrhunski dečko.

Zabavljač

Boško Balaban nedavno je Brajkoviću uručio trofej za najboljeg strijelca na veteranskom turniru u Istri. Bio je to posljednji Goranov nastup u najdražem dresu s »Rijekinim« grbom.

– Zadržao sam tu sliku kao uspomenu ne sluteći što će se dogoditi… – govori nekadašnji napadač »Rijeke«. –  Kada sam čuo što se dogodilo bio sam u šoku, otišao je dečko u 37. godini, a iza njega je ostala obitelj, djeca… Nema se tu što pametno reći, osim da sam iskreno tužan.

»Bole« se zakratko vratio na igračke dane, njihove zajedničke početke pod stijenama.

– Bio je veliki igrač iako nije napravio karijeru kakvu je mogao s obzirom na svoju kvalitetu. Mogao je igrati u velikim europskim klubovima, imao je profinjenu tehniku i osjećaj za suradnju i prostor. Bio je vrhunski igrač, ali i kao dečko je bio pravi dobrica. Za igračkih dana imao je veliki utjecaj na raspoloženje u ekipi. Bio je pravi zabavljač, veseljak… S njim je u društvu uvijek bilo zabavno i smiješno, bio je dobar za sve osim za sebe. Sebe nije ni štedio ni pazio. Tragedija! – zaključio je Balaban.

Andrea Mijatovića i Gorana Brajkovića također vežu igrački počeci u prvoj ekipi »Rijeke«. 

– To je velika tragedija, najveća za njegove bližnje, obitelj i dvoje male djece, suprugu i brata. Poznavao sam cijelu obitelj, a da ne govorim da smo zajedno počeli u prvoj ekipi »Rijeke«, a vežu nas i neki zajednički trenuci kroz mladu reprezentaciju. Otišao je mlad čovjek na način koji je vrlo tragičan i bolan. Ostao sam bez riječi, doživio sam šok koji se teško može opisati rječima. Najveću tugu i žal dijelimo s njegovim najbližima – kazao je nekadašnji kapetan »Rijeke«, koji je po okončanju igračke karijere preuzeo funkciju pomoćnog trenera kadeta »Ingolstadta«.