Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 2° 1
Sutra: 2° 2° 1
19. veljače 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Vitezovi saborske govornice

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2018. u 13:56 2018-12-09T13:56:00+01:00

Bitna je fotografija. Na njoj su nasmiješena oporbena lica, zadovoljna što im je bar jednom u ovom mandatu uspjela posve konkretna akcija

Koliko su velika 4.2 metra? Koliko se u ta 4.2 metra može strpati veličine? E, pa, 4.2 metra su bijedno malo za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku! Pa to je veliko koliko dva pristojna NBA košarkaša da jedan drugom na ramena stanu!?! Recimo, kao da Stojko Vranković stoji na ramenima Franji Arapoviću. Pa još kad ga vidiš u prostoru, na ledini nepreglednoj kako umjesto naroda predvodi skupe fontane, i kako je zagledana u brdo a ne proročanski put naprijed, i kako kraj njega jure automobili i u njima ljudi kojima je jedino važno stići na posao i s posla se kući vratiti, i još onako zamotan u plastičnu foliju dok čeka svečano otvaranje, bude ti ga žao.

Nema tu sreće, a nema je jer gradonačelnik Zagreba nije, da prostite, imao muda da poput svojedobnog kolege Željka Keruma zamisli kip Isusa na Marjanu velik 40 metara da bude najveći kip na svijetu Isusov ikad napravljen.

Mali je to spomenik Tuđmana u zemlji u kojoj je veličina važna, a to ne može dat' na dobro. Mali i u krivo okrenut, taman da čovjek ne zna je li zadovoljan svim tim što vidi i kud su ga okrenuli da gleda, ili se za srce hvata zato što ga srce štreca zbog viđenog. A, opet, bar, ima što za vidjeti. Nije on, naime, jedini primjer umjetnosti koja se lako da danas, sutra pretvoriti u kipiće za derneke, ili pak poklopce od bombonijera što ih se lako da s vremenom uokviriti da nam zidove skupo plaćenih stambenih kvadrata krase.

Štošta se u zadnje vrijeme tu pojavilo slikanja vrijedno da bude na diku poput one djevojke s lutnjom, ako ne i vrijedno repliciranja Posljednje večere, bilo da je goblen, bilo da je cover albuma sa sličicama. Motiv bez premca nametnuo se sam. Samo se umjetnik čeka da na platno stavi dirljivu saborsku sliku na kojoj njih dvadesetak oporbenjaka prkosi vitezu Reineru i ne da saborske govornice mrskom neprijatelju. 

Oni su spriječili HDZ da raspravlja kad mu se sprdne, oni su pokazali da se može kad se hoće. I zato ih treba staviti na bombonjere, lijepiti na zidove, vesti ih u goblenima, i slikati murale s njihovim likom

Dirljiva je to bila scena, onoliko koliko je dirljiva bila konverzacija što su je za žestoke opsade saborske govornice izmjenjivali ljuti politički protivnici. Doznali smo štošta, recimo da je u zemlji u kojoj je poljoprivreda zadnja rupa na svirali i u kojoj ne znaš da jedeš domaće ako ga sam nisi uzgojio, u zemlji koja Slavoniji ima samo da je gleda kako pusta ostaje, Zakon o poljoprivredi je najbitniji zakon u svemiru.

Doznali smo da o poljoprivrednicima najviše brinu zastupnici Mosta koji veleizdaju vide u tome što HDZ raspravu o zakonu forsira dan ranije od najavljenog. Doznali smo da je Miro Bulj onaj koji probija prvi crte »neprijateljske« obrane, junak hrabar k'o bombaši onomad, čovjek stamen i odlučan toliko da mu saborska straža ne može ništa. Lako je nositi iz Sabornice Pernara, taj ionako od performansa živi, ali Bulj, e to je nešto drugo.

Doznali smo i da Mostovi zastupnici dišu poput mušketira, jedan za sve svi za jednoga i da se rado kupe oko zajedničkog objekta. Doznali smo da oporbu ništa na gomilu ne može nanijeti kako to može promjena termina saborske rasprave, poglavito kad se o tako važnom zakonu govori kao što je poljoprivreda, grana od koje su svi redom u Sabor pobjegli. Doznali smo da nema toliko saborske straže koliko ima saborskih zastupnika, pa je i u teoriji nemoguće da ih straža sve van iznese što god u sabornici radili.

Doznali smo i da ima HDZ-ovac koji se zove Ante Bačić koji iskreno misli da je kazati nekom čobane uvreda i koji pri tom iskreno ne misli što će na spomen čobana reći njegovo biračko tijelo, baš kao što smo doznali da Mira Bulja boli đon za to što misli Bačić, za kojeg pak Grmoja misli da je najveći uhljeb u Saboru. A potvrdilo se i po tko zna koji put kako je taj cijeli viteški red uvaženog Željka Reinera zapravo od slatke vode, jer da je drugačije doletjeli bi vitezovi na bijelim konjima i riješili ovu saborsku opsadu saborske govornice barem onako kako je onomad pravaški zastupnik Josip Gržanić udijelio vritnjak banu Hedervaryju.

Ali, na stranu sada što smo doznali i što doznali nismo, kad je bitno samo jedno – bitna je slika! Bitna je fotografija. Jer, na njoj su nasmiješena oporbena lica, lica zadovoljna što im je bar jednom u ovom mandatu uspjela posve konkretna akcija. Oni su se okupili, oni su opkolili govornicu, oni su spriječili HDZ da raspravlja kad mu se sprdne, oni su pokazali da se može kad se hoće. I zato ih treba staviti na bombonjere, lijepiti na zidove, vesti ih u goblenima, i slikati murale s njihovim likom.

I zato je spomenik Franji Tuđmanu tako mali. Jer je sva ta družina koja se poigrala u Saboru dok je on omotan u foliju čekao dan od svečanog odmotavanja iste te folije, zaslužila da bude veći, i veći i veći, nadnaravno visok i velik koliko je nadnaravna i začudna sva ta naša politička scena. Sve nam je to, u dobroj mjeri, baš on ostavio u amanet. Zato je, valjda, naopako, put Markova trga, i okrenut.

Okupacija saborske govornice je uspjela. Ne treba uopće sumnjati da su po izlasku iz sabornice oporbenjaci jedan drugome davali bese i petice zadovoljni obavljenim poslom. A dok smišljaju nove diverzantske akcije i dok se prepiru hoće li im Valter i opet biti Miro Bulj, ili će svaki put drugo saborski klub dati predvodnika, život ide dalje. Vani štošta, od recimo inzulina koji bi, ako se posluša HZZO, trebao poskupjeti, do kroničnog neshvaćanja pojma sukoba interesa u naših dužnosnika. Zbog najave da će poskupjeti inzulin nije se saborska govornica opsjedala ni zauzimala, to će odraditi društvene mreže, dok se sukob interesa evo »lomi« po leđima ministra financija koji podnijeti može sto Borgova i Agrokora, ali podnijeti ne može da itko vidi išta suspektno u imenovanju njegove sestre u HANF-i.

Obitelj je, veli Marić svetinja, i ako se oko toga stvori pritisak spreman je, kaže otići. Otići… Svima je želja otići, nekom na još bolje, nekom još dalje i svima je pri tom obitelj svetinja. Samo gusle fale. Jer u nas se nosi retro štih i rado zaklinje u svetinje od pamtivijeka, bili vi ministra, vitez, zastupnik, uhljeb, što god.

I zato je spomenik Franji Tuđmanu mali. Pišljiva 4.2 metra veliko zvuče samo na papiru, samo u teoriji. On malen, a djelo mu veliko koliko je velik trud premijerova da nas poduči kako je ministar financija na mjestu, ili pak koliko je veliko zajedništvo oporbeno dok osvajaju saborsku govornicu. Gledaš tu fotografiju zastupničku i vidiš ih kako im samo fali da netko pjesmu povede. Ne učiniti od toga goblen pa da bude za vječnost, bila bi grehota. Barem to kad smo već uspjeli 4.2 metra prikazat da su manji nego što na papiru jesu. Utoliko spomeniku kapa dolje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Poduzetnik u Zabi pronašao banku-partnera