Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Sala za dilove

SINIŠA PAVIĆ Sala za dilove
SINIŠA PAVIĆ Sala za dilove
Autor:
Objavljeno: 30. rujan 2018. u 9:21 2018-09-30T09:21:53+02:00

Vazda je televizija bila slika i prilika onog što se na državnom vrhu događa, a tamo se, evo, vozači koji su i kumovi važnih HDZ-ovaca »igraju« špijunskih igara taman da bratoubilački rat u HDZ-u može početi

Priču je imala Slobodna Dalmacija. Drugi nisu. Ne treba se tome čuditi, nagledali smo se svega sličnoga kojekuda, pa nas ne dira ništa dalje dvorišne nam ograde. A opet, kako te neće dirnut' kad čitaš da žene plaču dok im se pred očima ruši tvornica u kojoj su radile. Plaču radnice, bivše dakako. Ruši se Dalmatinka, tvornica konca, bivša dakako. Na hrpi srušenog betona izrast će sala za vjenčanja, jamačno najljepša i najveća, da u njoj mogu pjevati i Maja Šuput i Jole, zajedno, ako vole.

Nije Sinj od Trilja daleko. Blizu je sve to, ali kako se čovjek veže recimo uz sportske klubove a da nema pojma zašto i kako, tako je nižepotpisanom od Dalmatinke vazda bio srcu bliži Pomgrad gdje je radio stric, ili Drvodjelac gdje je radio ujak, ili Jadrantekstil gdje su radile mati i teta, ili Jugoplastika gdje je radila Franka, ili Jadro gdje je radio kum Tomo. Škver je, dakako, bio iznad svih, jer tamo je radio otac, i to brodove. Čak je i Cetinka bila srcu bliža makar nitko od rodbine tamo nije bio zaposlen. Dalmatinka je bila izvan fokusa iz jednostavna razloga što bi se, kad se s Kukuzovca dolazilo do raskrižja gdje jedan krak vodi Sinju, a drugi Trilju, skretalo put Trilja, pa lagano na Ugljane. Dakako, čitateljima Novog lista sve to skupa ne mora značiti puno, ako znači išta, ali isto je to recimo kao da dođete u Mrkopalj, a nemate potrebe svratiti u Tuk. Ma, kada je u Slobodnoj osvanula vijest da se ruši tvornica i da će u njoj biti sala za pireve, nekako je ta Dalmatinka u isti čas uskrsla i umrla opet.

Odavno nje nije, odavno Dalmatinke nema, odavno su ispričane priče o braći Ladini koji su je dokusurili onako talijanski ušminkani, odavno je ispričano sve o sindikalnoj fajterici Ivi Radonji, odavno je jasno da nema tu proizvodnje i da je nikada više biti neće. Samo, nije isto kad je priča na papiru i kada vidiš kako od zidova ne ostade ništa. Tada biva besmisleno sve, pa i spominjanje kako je na ledini prije mali milijun godina, još tamo 1951. godine, nikla tvornica koja je više učinila za taj kraj nego stotinu revolucija. Mijenjala je ona društvo i to na bolje, ženama dala pravo da rade, »tjerala« radnike i radnice na druženje, imala u sklopu svom i ambulantu, sportska i kulturna društva, dijelila kredite za kuće i stanove, činila da onih 2500 zaposlenih ne ide nikuda nego da školuju djecu i ostaju tu. A onda je došla pretvorba i privatizacija, onako kako je došla diljem Lijepe Naše. Jedina je razlika što zgrade propalih tvornica nisu sravnjene do temelja baš svugdje. Jebat ga, valjda ne postoji svuda u Hrvatskoj potreba da se grade sale za pireve. Nema potrebe, jer nema ljudi. Potjerali smo ih da bi mufljuzi jeftino prodali tvornice i placeve, (ne)svjesni da će nas, ne njih, skupo ta prodaja stajati. Jer, što će ti sala za pireve ako nema tko dići kredit, pa da može pirovati do zore.

Uprava HRT-a dala je izvanredan otkaz Hrvoju Zovku. Riješila ga se praktički bez suda, proglasila pritom gotovo pa nasilnikom makar je verbalnih sukoba po redakcijama koliko vam drago, pa još usput spomenula kaka se Zovko ogriješio o Istanbulsku konvenciju i prije nego li je njena primjena u nas počela. Ali, dobro zvuči, pogotovo kad dolazi s televizije na kojoj se tako marno zagovaralo da se konvencija ne raticifira. Čuješ ih, praktički, kako govore: »Htjeli ste konvenciju, pa vam je eto!« Dakako da Zovko nije radnica Dalmatinke, a nije ni HRT, nije odvano, »tvornica« koja nas obrazuje, školuje, informira, čini boljima. Vazda je televizija bila slika i prilika onog što se na državnom vrhu događa, a tamo se evo vozači koji su i kumovi važnih HDZ-ovaca »igraju« špijunskih igara taman da bratoubilački rat u HDZ-u može početi. No, nije nemoguće ni to da iza svega stoje drugi motivi, prizemniji i uvijek isti obrasci po kojima prvo valja otjerati ljude da bi se za nečiji interes rušila kuća. Čudo je samo da baš svaki put na tu mogućnost zaboravljamo, a opekli smo se mali milijun puta. Čudo je da ne vidimo kako nam je na čelu svakim danom više, poput onog crvenog svjetla snajpera što drži na nišanu, egzistencijalna ucjena i kako nas za muda drže istinom da se životi ruše samo da se jedna plaća preskoči.

– Ono što bi se i sami djelatnici HRT-a trebali zapitati, i zbog toga i sami utjecati na to da se dogode određene promjene na HRT-u, jest činjenica da se ovakvim skandalima koji se nižu zadnjih godina, u javnosti sve više stječe dojam da HRT nije vrijedan naslova javnog servisa, a nije vrijedan ni javnog financiranja. Moraju se zapitati da možda i nije slučajno, i da zaista postoje namjere određenih interesnih struktura da se HRT javni medijski servis koji je financiran javnim sredstvima plus pretplatom, na neki način uništi kako bi druge interesne skupine dobile dio tog kolača. Ovo se ne događa slučajno i nije slučajno da nitko s političke razine, niti bilo koje druge, primjereno ne reagira na zaštitu javnog interesa na HRT-i i uređivačku politiku. Vidjeli smo masu drugih velikih radnih organizacija u Hrvatskoj kako su se isto tako polako raspadale i kako su šutke pale i padale pred našim očima, kako su tisuće ljudi nakon toga dobivale otkaze. A mi kao da nismo znali da se to zbiva i kao da se to zbilo odjednom. To nije odjednom! – kazala je Sandra Benčić, aktivistica za ljudska prava, govoreći o HRT-u i otkazu Zovku.

Govorila je o HRT-u, ali i o Dalmatinki i o svima nama. Ne vidjeti kako se koncept ne mijenja, znači biti poprilično slijep kraj zdravih očiju. Bez valjanog javnog servisa, pa još uz ovakvu reformu obrazovanja, bit će ovaj narod i uvjereniji da je svaki otpor nemoguć. S jedne strane pasivan, a s druge odlučan da sreću traži negdje drugdje. Jedino što se uredno mijenja, jest količina neinteresa političkih struktura za ono što bi javni servis trebao biti, a nije. Ma, i na to smo se, još od Zorana Milanovića, navikli. Normalno nam je to, baš kao i činjenica da se politike ne tiče što nema života tamo gdje nema posla, a nema ga jer su tvornice sale za pireve.

Pa nam je prazna Lika, Gorski kotar, Zagora, Slavonija i sva ta malena mjesta naših srca u koje podmladak ne želi ni svratiti, a kamoli tamo živjeti. Neinteres raste, jer ili su prezauzeti s esemesovima šoferskim, ili je dano zeleno svjetlo da se i kuća na Prisavlju opustoši, pa proda, pa sruši, pa na ruševinama napravi ekstra sala za pireve. Ima tu kvadrata, u njoj bi, svega mu, i Thompson i kumovi mogli mladencima marno zapjevati.

Inače, kaže Benčić i to da ovome na HRT-u na kraj ne mogu samo stati građani i aktivisti, već prije svega zaposlenici zajedno s pukom. U redu je to, da nije činjenice kako nas je, dok šutke gledamo još jedno rušenje, kamerom snimala samo Televizija Slovenija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.