Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Na kraju krajeva

Komentar SINIŠA PAVIĆ Puj, pik, savjetnik

Foto: D. KOVAČEVIĆ
Foto: D. KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 10. studeni 2019. u 11:36 2019-11-10T11:36:49+01:00

Ako je i savjetniku s Pantovčaka mila ideja da se ukine Dan antifašističke borbe, onda je jasno da su čavrljanja o danima kad je portret bravara bio samo hrabra krinka urodila potrebom da se i opet pokuša zagrabiti čim desnije pa se tako svidjeti tom svijetu koji još dvoji tko je kandidat koji će u njihovo ime bolje gaziti po prošlosti, svakoj osim one koju bi sami nanovo pisali

Starci! Starci su krivi za sve. Sluti se to, osjeća nekako pod kožom, ma dobar odgoj ne da da im se i u lice kaže da su brate sve odradili kako ne treba. Otac recimo. Strojobravar. Majstor. Koliki? Najveći! Koliko je na koncu ljudstva koji mrtvo ‘ladno jutrom može reći: »E danas ću iskovat ogradu!« I ajmo! Vari se, brusi se, spaja i eto ti ograde. Nekako, s ove razdaljine, čini se da mu je supruzi to bilo toliko normalno da zna on varit, brusit i estetski to odraditi kako spada, da ga ni po ramenu potapšala ne bi prije nego bi lončanice s cvijećem nasadila na glanc novu ogradu.

I umjesto da od te vještine, i svake druge vještine – a taj je i kući znao sazidat – gradi budućnost svojih potomaka, on ih je tjerao u školu ne bi li čim dalje pobjegli od radnog odijela. Samo, to je tek jedan korak od svih pogrešnih što su ih učinili mnogi roditelji koji su mirovinu zaslužili u bivšoj tamnici naroda i narodnosti što je tavorila iza željezne zavjese. Koja je pak pogreška bila ona krucijalna jamačno ne bi mase ni doznale da nekidan savjetnica Predsjednice RH Mirjana Hrga nije gostovala u »Pressingu« N1 televizije. Sve bi, dobri moj pape, bilo drugačije da si na zid umjesto zidnog sata i bakroreza što ga je mati dobila za godišnjicu neku službovanja, okačio - Josipa Broza Tita!

Otkrila je tako Hrga voditelju Iliji Jandriću da je u nje doma, u doba njene mladosti, visjela slika Titova. Zašto? Jer joj je otac bio privatnik, jer je svakakav svijet znao navratiti, a kako nitko ne želi probleme, problemi su se najbolje riješili tako da se okači Tito. Takva kamuflaža jamačno je omogućavala svakovrsnu slobodu u ona četiri zida kuće. Zašto ga onda pobogu toliki domovi nisu imali!? Ili su rovarili, ili pameti imali nisu. Ma, ako sjećanje ne vara nitko se iz bliže i dalje okolice nižepotpisanog takvog se manerva nije sjetio, čak ni ako je vojno lice bio.

Skoro da je više raspela bilo naokolo, nego Titovih portreta, a ako ćemo pravo najviše je u pamćenju ostao dizajnerski talent u tetke Mile koja je voljela po pločicama lijepiti samoljepljive sličice s motivima flore i faune, baš kao što je na ekranu televizore uporno držala tabletić, a na tabletiću plastičnu gondolu. A moglo je, možda, sve biti drugačije da stari nije bio radnik, pa je valjda već samim trlišem svjedočio vjeru titoističku, i da je umjesto da jutrom gazi u škver pokrenuo svoj neki obrt, pa poslije djeci u ruke dao brusilicu i aparat za varenje tako da danas mogu majstorijati u zemlji gdje majstora ni za popit’ piće više nema.

Doda li se ovome tvrdoglava navada u majke da uporno u novčaniku drži sličicu Gospe Sinjske onda je jasno kako ti starci utru pute s kojih ne možeš da se ne znam kako batrgaš. Mirjani Hrgi otac je bio privatnik, Kolindi Grabar Kitarović otac privatnik, sve neke podudarnosti koje i ne mogu biti slučajne. A ovaj strojobravar!? K’o Tito! Ne može gore!

Ali, ajde, ako je Tito na zidu spasio stvar i u jednoj obitelji, neka je. Ma isto taj Tito na zidu dade mislit čovjeku. Kako li samo moraju izgledati ta savjetovanja na najvišoj razini kad su ovakvim romantizmom protkana i nije li taj ružičasti spomen na mladost zapravo ona klica iz koje klija tisući cvjetova ovih dana, kud god da se čovjek okrene i tko god da govori. Predsjedničin nasrtaj na nogometni klub Rijeka već je opjevan. Da ne bi ostala sama pridružio joj se Zoran Milanović spomenom veličine crvene zvijezde na dresu Hajduka.

Što je, zapravo, Milanović htio reći ostat će vječna tajna. Dovoljno je to što su mu u obranu stali komentatori novinski desne provenijencije. Jednim jedinom izletom put teme nogometa Milanović se uredno popišao po leđima lijepom broju svojih birača, bilo da su štovatelji zvijezde, bilo da su štovatelji slobodnjaka Bake Sliškovića, bilo da su samo nostalgično glede svoje mladosti pa eto ne bi imali ništa protiv ni da Galeb obnovljen još koji put uplovi u njihovu luku samo da osjete ono dječačko uzbuđenje kad su to vidjeli prije nekih 30 godina. Najgore je, međutim, što nitko živ ne zna jesu li kandidati progovarali zato što misle to što govore, ili su samo odlučili zaslužiti koji sitnu simpatiju svijeta koji im i nije najskloniji. Plaši i jedno i drugo. Što se to, na koncu, mjeri zvijezdom na dresu, kad je ionako, kako smo saznali, slika Maršalova bila samo vješt manevar i krinka za pravovaljanost a ne iskaz velike ljubavi!? Ispod zvijezde hajdučke, a onda i ispod dresa prvotimaca Rijeke, ionako je ponajprije kucalo srce obično.

Sva to na prvu možda i djeluje kao kakofonija, posvemašnja zbrka i cirkus neki koji nas i ne bi trebao brinuti. U ljubavi, ratu i borbi za mandata sve je dozvoljeno, pa i to da imaš frizerku koja broji krvna zrnca potencijalnih prvih dama. Ali, kad se iz bulažnjenja izrodi ozbiljan prijedlog saborskog Odbora za ratne veterane da se Dan antifašističke borbe ukine kao blagdan, e onda to prelazi u sferu koja u peti nije bila ni ocu domovine u kojeg se HDZ-ovci kunu, dr. Franji Tuđmanu, inače čovjeku na čiju inicijativu se o spomenutom blagdanu, eto, ne radi.

Šačica začudnih likova preispituje treba li nam borba protiv zla, jer fašizam jest zlo, ma ni po jada ni tu ne bi bilo da se i opet sve nije prelilo na unutarstranačke odnose i predizborne igre. Jer, ako je i savjetniku s Pantovčaka mila ideja da se ukine Dan antifašističke borbe, onda je jasno da su čavrljanja o danima kad je portret bravara bio samo hrabra krinka urodila potrebom da se i opet pokuša zagrabiti čim desnije pa se tako svidjeti tom svijetu koji još dvoji tko je kandidat koji će u njihovo ime bolje gaziti po prošlosti, svakoj osim one koju bi sami nanovo pisali.

A sve bi moglo biti drugačije da su nekidan protivnici antifašizma gledali popodne program javnog servisa. Prvo TV kalendar i priča o danima kad se Rijeka ponosila tramvajima. Sva je u prilogu, i arhivske slike i podaci poput onog da je riječki gradski prijevoz imao osam kola i da je vozio od sedam do 22 sata. I poslovao je pozitivno. A onda je došao Prvi svjetski rat i gubici zbog čega je drugi kolosijek tramvajske pruge dovršen 1921. godine. Tad spiker čita rečenicu koja kaže: »U međuvremenu je Rijeka potpala pod Italiju pa se iz vrlo uspješnog trgovačkog i industrijskog središta Habsburške monarhije pretvorila u provincijski grada.« Talijani su ukinuli prugu 1933, tramvaje prodali Ljubljani, a tračnice odnijeli na Siciliju. Tako je govorio TV Kalendar.

Na Trećem, za to vrijeme, »Velo misto«, epizoda u kojoj talijanski okupator za večerom vabi prvotimce i čelništvo Hajduka da zaigraju njihovu ligu. Hajduk to odbija, pa se raspušta. I to je otprilike to, ukidali ne ukidali, pobunili se ili skutrili kalkulantski, vješali slike omiljenih velikana po zidovima ili ne vješali. Sva drugo je jeftina propaganda, ako ne i dokaz da to što savjetnika ima ne znači i da znaju što rade.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.