Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2019.
NA KRAJU KRAJEVA

blog SINIŠA PAVIĆ Ozbiljan neki vic

Foto D. Kovačević
Foto D. Kovačević
Autor:
Objavljeno: 12. svibanj 2019. u 13:47 2019-05-12T13:47:00+02:00

Taman je bio finiš prikupljanja potpisa za referendum koji kaže »67 je previše«. Na jednom od štandova, lociranom tamo gdje svjetina marno po cijeli dan hoda vamo tamo, ipak ljudi manje nego bi se, s obzirom na lokaciju, očekivalo. Jer, vazda je velika gužva na tom potezu gdje ljudstvo silazi s autobusa ili juri da mu prijevoz ne pobjegne, mjerka kvaran asortiman pekarnica što su se jadna do druge pozicionirale, zaobilazi one što kunu žicaju i one koji su odavno odustali i od žicanja, gleda kakve je cipele izbacila domaća nam tvornica obuće, a kakvo slatko tvornica slatkog, mjerka oglase turističkih agencija i računa može li se na rate na kakav izlet, prevrće po džepovima da vidi ima li tu siće za uplatiti srećku kad se već naletjelo na dimnjačara, a uplatni listići su tu iza stakla s velikom reklamom. Sve to i još štošta dade se u letu obaviti na putu do doma, ili na putu do posla. Sve se dade, ali se na štand na kojem se prikupljaju potpisi za referendum kojim se traži, posve pojednostavljeno rečeno, koja godina dostojna – umirovljeničkog života prije smrti, i ne ćuti neka gužva. Lako što nema gužve, već je uz to prosjek godina onih što potpisuju i onih što potpise prikupljaju otprilike oko tih spomenutih 67.

– Hoćete uspjeti prikupiti potpisa koliko vam treba – pitamo.
Njih dvije, drage, ljubazne i posve nalik našim majkama i bakama, sliježu ramenima. Ni u što više nisu sigurne. Mislile su, vidi se to, da će biti lakše. Ma…
– Mladi su zakazali. Ne potpisuju. Jedan mi je prije neki dan kazao da što će potpisivati kad on sa 67 više ni živ neće biti – kazuje nam gospođa s desna.
Druga dodaje kako su poduzeli sve što se moglo i dalo i kako više pojma nemaju što učiniti. Mladost, jednostavno, ne potpisuje. Potpisuje stariji svijet, ako nije sklon vladinoj propagandi i ako ga nije 'kupila' Crkvena nezainteresiranost za svaki oblik djelovanja koji nije s njihovim uskim interesom vezana. Uglavnom, zbog mladosti je taj dan na štandu na kojem se tražio potpis više bilo poprilično komorno. Mladosti nema. A možda je nema zato što sve da se na tren i udube u u ovu našu takozvanu društvenu političku zbilju, u najbolju ruku iz svega mogu iščitati tek kakav vic.

Novinski naslov kaže ovako: »Još jedan HDZ-ovac izazvao prometnu nesreću, pijan vozio službenu Škodu pa se zabio u časne sestre«. Evo ga, tema za dobar sitcom. U ovoj rečenici je sve. Tu je član stranke na vlasti, one čije ljudstvo u zadnje vrijeme stalno na nekog automobilom nasrće. Automobil je dakako službeni, jer zašto trošiti svoje resurse kad ima državnih. Vozi se nakon čašice, dvije vina, vjerojatno, jer kako sklapati poslove ako ne uz čašicu, dvije. A to što se zabio u časne sestre koje pritom rade prometni prekršaj vozeći preko pune crte otvara pregršt rukavaca kojima se dade scenaristički ići, od psihološkog profiliranja onih koji uniformu vole, do metafizičkih dilema o Bogu koji je ili tu bio pa blagim sudarom spojio nekoliko duša, ili je potpuno zakazao baveći se tko zna čim, možda savjetujući papu Franju kako mu je razmišljati o svetosti kardinala Stepinca. Uglavnom – vic. 

Na televiziji, pak, slike iz sudnice. Afera Agram. Tajne snimke USKOK-a. Na njima se čuje gradonačelnik Zagreba kako govori djevojci koja sjedi pred sutkinjom. A govori da će je ustoličiti. Pa će je moć i službeno zajebavati. To zajebavati piše se na ekranu i u novinama s tri točkice, kao da je prosta riječ neka. Sutkinja pita svjedokinju koja je ustoličena bila zna li što ustoličiti znači. Ona baš i ne zna. Ili se, tko zna, jednostavno ne da zajebavati. A i kakva je to riječ ustoličiti. Pa nije život križaljka da se baš sva treba znati. Uglavnom – vic.

Tu je i Dan pobjede nad fašizmom. Obratila se puku i predsjednica. Veli kako su hrvatski antifašisti dali veliki doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom. A onda se u hipu hvata dobro joj došle činjenice da je istog datuma i Dan Europe. Dan prije se zato odlučila za osamu. Sama i daleko od svih, možda i zeru usamljena da nije službenog fotografa njena ureda koji se ne da zaobići, posjetila je Macelj, Bleiburg i Hudu jamu. Da je svemir, barem onaj u kojem ona bivstvuje, u ravnoteži. U isto to vrijeme francuski predsjednik Macron položio je vijenac podno Slavoluka pobjede na grob neznanom junaku. U Francuskoj je Dan pobjede nad fašizmom praznik. Predsjednik tada sebi dozvoli luksuz da zapjeva koju partizansku. U nas se suvereni osame, a to je – vic.

Osama! Ako to nije neki imperativni narativ u naših političara, k vragu što je!? Jer da nije, ne bi ministar poljoprivrede kraj stambenog prostora imao i pomoćni objekt od kakvih 120 kvadrata koji mu služi da u njemu roštilja! Kako to samo epska roštiljanja moraju biti! Da je samo ući pa vidjeti taj mega roštilj, te gradele veličine bračnog kreveta, te šnicle brontosaura, taj viljuškar kojim se na gradelama te šnicle okreću i tu vatru vulkansku koja krijepi. A sve da bi u imovinskoj kartici bio koji kvadrat manje. Kažu manje je više. Bit će i je, samo i od dobre poslovice da se učiniti – vic.   

      
Nema mladosti, vele nam njih dvije volonterke iskreno razočarane. Nisu zainteresirani, ne znamo ih privući važnim temama, ili su procijenili da je sve samo šala i pošalica. Možda će najprije biti da je sve počelo poprilično davno kad smo se, tko zna zašto, jednostavno zapustili. 

Na HRT-u reportaža, priča o Alemu Ćurinu. Njega možda i ne znate, ali sigurno znate njegove ilustracije, direktne, prčevite u najboljem smislu riječi, one koje ubadaju u srž i govore ono što se ne usudimo reći. Feral, Novosti, novine u kojima je objavljivao činile su one boljima, posebnijima, drugačijima. Dobar čovjek je to crtao, hrabar. A taj dobar čovjek u reportaži se spominje i dana kada je Hajduk igrao europsku utakmicu protiv Tottenhama, ovog istog koji će sada u finale Lige prvaka. Prošlo je 35 godina od utakmice koja se pamti jer je na njoj nazovi navijač na centru Poljuda zaklao pivca, kad je već pijetao amblem Tottenhama. Priča Ćurin kako se stadion dao u huk odobravanja kad je lik preskočio ogradu, ali kada je preklao pijetla, nastao je tajac, a onda vika i psovka na čovjeka. »Da danas to napravi, bilo bi - ubi, ubi, ubi!«, veli i na žalost ima pravo. U 35 godina do tog smo dotjerali vjerojatno i zato što nas je previše koji smo ostali sjediti na svojim mjestima kada se trebalo ustati. I to bi trebalo objasniti mladosti, to da na izbore izlaze i da potpise daju koliko sebe radi toliko i svojih staraca radi koje muči što nisu reagirali kad im se posve krivo činilo da nije važno jer je samo – vic.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.