Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Foto Glas Istre
Foto Glas Istre
Autor:
Objavljeno: 24. veljača 2019. u 10:21 2019-02-24T10:21:00+01:00

Spas 200 mačaka iz brodogradilišta ima u sebi nešto tužno i romantično u isti čas. Iako bi bilo bolje da nas vodi netko tko je znao ili zna spasiti 2.000 ljudi, škverana

U jedinoj živućoj videoteci u gradu ordinira dobar čovjek Marko. Odnedavno, međutim, Marko nije sam dok zaljubljenicima u filmove nevičnim piratstvu, preko pulta dijeli bombone i savjet što im to od recentne ponude valja svakako pogledati. Ima on odnedavno društvo. Zapravo, imao ga je i prije, ali je trebalo vremena da se taj vlasnik dva lijepa, velika, mudra oka iz ostavice na katu spusti u prizemlje. Trebalo je vremena da osmotri, da shvati, da prihvati, da odluči, da se usudi i da se konačno, onako elegantno, spusti. Među ljude. Marlon! Marlon je mačku ime. Marlon, jer je imao dobio po velikanu Marlonu Brandu. Nije Marko oko imena dvojio ni tren, makar je tak kasnije negdje pročitao kako je Marlon Brando, onaj što je glumio Kuma, stvarno imao mačka identičnog ovom našem Marlonu.

Marlon je tako našao mir u videoteci. Ne radi on puno radno vrijeme, navrati tu i tamo, vidi je li sve pod kontrolom, ošajca kratak sadržaj s kutija, zagleda se u onog tko mu je drag, ignorira onog tko ga ne impresionira baš ni malo. Teren je svakim danom sve više njegov. No, daleko od toga da ga kani preuzeti posve i izbaciti Marka iz igre. Prijatelji su oni, njih dvojica. Zna Marlon tko je bio onaj koji ga je udomio, doduše isprva s namjerom da ga proslijedi nekoj dobroj duši dalje, ma se zaljubio u četveronožnog stvora toliko da će skoro i godišnjicu neku slaviti. Uglavnom, živi Brando život na kojem mu običan smrtnik može samo zavidjeti. Valjda je od njega, barem iz perspektive nekog tko je u mladosti volio čitati stripove i novine, bolje samo trafikantima.

Ivica, mačak siv i smeđ, prugast, nije zato imao tolike sreće, makar je u jednom trenu doživio planetarnu slavu na kojoj bi mu svaki prosječan influencer, ako ne i oni dokazani krčitelji i utemeljitelji novih svekolikih trendova, itekako pozavidio. Ivica je, naime, kako su mediji naveliko izvještavali, jedan dan jednostavno ušetao u zgradu zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, na FER. Vrag bi ga znao je li ga dovela poslovična mačja znatiželja, ili želja da nauči nešto na prestižnom fakultetu.

Doba je od STEM revolucije, moglo bi biti zbog znanja, a i fakultet je to na kojem je popriličan broj ljudstva i teško da tu mačak može kraj njih svih gladan ostati. I toplo je, i svi prijateljski raspoloženi taman toliko da su mačka Ivicu prihvatili k'o rođenog brata – studenta, pa mu još i instagram profil napravili. Mali, sivkasti i smeđi, prugasti mačak napravio je što mnogi nikad neće, u čas sakupio sljedbu od sedam tisuća pratitelja. Pohađanje fakulteta pokazalo se tako svekolike pažnje vrijednim, a to u nas može poći za rukom očito samo mačku. On je studentima, u ova teška vremena, davao razloga za život i studiranje i pohađanje predavanja, bio im antistres terapija i dobar drug koji zna slušati a da ne pita ništa, a za uzvrat je dobivao hranu, stan, pažnju, maženje. Toplo i voljeno se osjećao i on i oni. A onda se u sve upetljala zla sudba… Jednoga nesretnog dana Ivica je jednostavno odlučio krenuti dalje. Nije sada ni važno je li mu naum bio krenuti »preko grane«, jer je čuo da je negdje bolje, ili samo poći tu malo dalje u susjedstvo. Nije važno, jer nije siroče stigao dalje prvog križanja, i zebre, i guma nekog vozača koji je jurio tko zna gdje, tamo negdje gdje mačji život ne vrijedi ništa. Možda je, tko zna, sreće bilo i previše na FER-u za običnog mačka da ga ne bi ubila, a možda ga je, nije nemoguće, kao u pjesmi i poslovici – ubila znatiželja.

Elem, s jedne strane Marlon, fala bogu živ i zdrav i filmski potkovan, s druge Ivica, na žalost bivši. A u još uvijek u brodogradilištu Uljanik 200 mačaka! Dvjesto mačaka koje nema više tko hraniti sada kada ni ljudi nema, jer brodova nema da ih rade. Nije ni čudo da je u mjesecu tako sklonom mačkama, a veljača je baš taj i takav mjesec, akcija bila munjevita. Našla se udruga koja je pokrenula akciju, pisalo se o tome, akciju za spas svih 200 mačaka. I kamo sreće da ih spase, svih 200, kamo sreće da spase makar njih kad već ova zemlja nije, kako je eto, lijepo nekidan napisao i kolega Damir Cupać, znala spasiti 2.000 radnika. Mogle su se, doduše, mačke spasiti i drugačije, tako da ih i dalje hrane oni koji posla imaju i brodice grade. Ali, sada je već ionako mrvu prekasno za taj scenarij. Ili, tko zna, ipak nije, ako je u mačke ostalo još kojeg od devet života, taman da spase i sebe i sve nas.

Mačke, one koje nisu u vreći, tako su se nenadano prometnule u top temu. Razloga je zato mogućih više. Jedan je onaj da su se ljudi jednostavno zaželjeli dobrih priča, makar da je silom kad već milom ne ide. Mačke, recimo, ne trebaju savjetnike da im govore što da misle, a kamo li što da rade i kojeg će zdravstvenog radnika privatnika na pregled. Nema u njih ni potrebe da osiguravaju HDZ-u većinu koja pak gura Inu u ruke »tuđinu« da bi se poslije naivni pravili. Nema u njih ni sms afera, ni nervoze koja se ne da sakriti kad se suočiš s novinarskim pitanjima, ni dileme treba li naš pjevač za Eurosong nositi krila, a nemaju mačke ni potrebu plaćati tv pristojbu što je u ovo današnje doba kad čak i filmski redatelji složno bojkotiraju HRT itekako privilegiran status. A tek to što se mačke ne moraju voziti riječkim gradskim autobusima, koja je to milina! Iz ljudske neke perspektive, poglavito na ovom našem prostoru, sve je bolje nego svakodnevno predoziranje dnevno političkim čudesima. Ponovno studirati kao mali Ivica bilo bi sjajno, pogotovo ako se izbjegne njegov bezglav izlazak na cestu. Šetnja između filmskih klasika i aktualnih hitova, onako kako to Marlon radi, čini se divota. A i spas onih 200 mačaka iz brodogradilišta ima u sebi nešto tužno i romantično u isti čas, makar bi, istina je, bilo bolje da nas vodi netko tko je znao ili zna spasiti dvije hiljade ljudi, škverana.

Ta želja da se na čas svijet pogleda kroz bezbrižnije oči jednostavno je ljudska. No, možda je razlog i drugi, možda su nam mačke u fokusu jer smo shvatili da možemo sva naša nastojanja, da očekivanja i ne spominjemo, okačiti mačku o rep. Zapeli smo tu negdje nigdje i pri tom se izlaza ne vidi. A nemamo ni blizu devet života. Pa se mačkama, jalni ili samo sjetni, bavimo sve u nadi da tamo negdje iza ugla i glasačkih kutija možda ipak čeka mačak u čizmama u kojima je korak od sedam milja. A ako ga nema, nema veze. Bavit ćemo se mi već nečim drugim samo da, kako bi to pjesma rekla, vrijeme prođe. Da prođe vrijeme i da briga prijeđe već na nekog, ako je ikako moguće….

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.