Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

Komentar SINIŠA PAVIĆ Krpanje i prekrajanje (zlo)rabljene Hrvatske

Igor Kralj/PIXSELL
Igor Kralj/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 13. listopad 2019. u 18:15 2019-10-13T18:15:49+02:00

Ima Ante Tomić nekidan lijep tekst u kojem slaže odu, ni manje ni više nego, frižideru, hladnjaku i to onom što se odaziva na ime Obodin, ako ga uopće takvog još gdje i u koga ima.

Zapravo ima ga, jer vratila je pisca Obodinu slika s internetske stranice na kojoj se svašta nešto nudi i prodaje. Netko nudi hladnjak Obodin, jedno od onih čuda što smo ih nekad redom imali dok nismo smogli snage za neki Zanussi, recimo. Uglavnom, prvo bi slika, a onda tekst koji razložno i lijepo priča i o suroj činjenici da se nekad bijela tehnika u tvornicama radila da traje i radi praktički dokle god je kupac na životu, a danas se točno zna da će sve što kupite crknuti minut nakon što istekne jamstvo. Evo je i EU morala reagirati, uvesti neka nova pravila, jer uistinu logike nema da svijet ide džinovskim koracima naprijed a automobili, mobiteli, frižideri, štednjaci i druga čudesa neophodna za život svagdašnji crkavaju češće nego li se Olimpijske igre održavaju. Jer, ako je crnogorski Obodin mogao čuvati jaja da su i nakon dva-tri tjedna svježa, k vragu moralo bi se tako moći i danas kad roboti slažu komponente hladnjaka u suvislu mašinu.

Doba o kojem Tomić priča je doba od još nečega. Moglo se tada za sva što se pokvari naći majstora koji će to popraviti. Zapravo, u poštenim kućama svaki je otac znao štošta popraviti, a ako je kvar bio veći tu je onda bio majstor. Za sva je postojao majstor, radnja neka u kojoj ozbiljan svijet u plavim kutama uzima alat u ruke i ono pokvareno čini da je k’o novo. Danas toga više nema. Danas su majstori rijetkost. Kad se pokvari, ti baci. Kad prođe moda, isto baci. A kad se moda vrati unatrag, kako se s modom već u pravilu bude, e onda traži preko oglasa ima li igdje kakav walkman da pokažeš potomstvu što je kazeta kad već pišu da će se glazba i opet tako slušati.

Uglavnom, nestade majstora, meštara, radnji i radnjica gotovo svih osim automehaničarskih i krojačkih! Krojačica je koliko voliš, ali ne onih da šivaju po mjeri, već onih da krpaju poderane traperice, sužavaju stare suknje, krate duge nogavice, prekrajaju čudne materijale davno zaboravljene što su se iznenada pojavili u ormarima.

Još ako je sreće pa da potomstvo voli odjeću iz second handa, eto razloga da vješta krojačica kvartovska bude važna za obiteljsku harmoniju koliko i vjeran mesar. U maloj ulici jednog velikog kvarta stolovala je baš takva krojačka radnja i u njoj majstorica pouzdana u svakom pogledu. Omjer cijene i kvalitete bio je jednostavno sjajan, a šavovi što bi ih ona sašila savršeni, čisti i precizni. Tržište, ono slobodno, u jednom je trenu doduše učinilo svoje. Mala obitelj, željna promjene, odlučila je pokušati s drugom krojačicom, da im je kući bliža i da je proces jednostavniji. Ne da nije išlo, nego su se brzo vratili starim navikama. Pri tom su, po povratku, umjesto na prijekor naišli na posvemašnje razumijevanje. Jer, zna i krojačica koliko trendovi mogu biti zavodljivi i koliko je čovjek krvav ispod kože.

Uglavnom, ta je ljubav trajala ako ne deset ono sigurno 15 godina. I ne pamti se više koliko je samo hlača završilo na kriruškom stolu, a da je zbrojiti sve zakrpe u koje je uloženo nekad deset, nekad dvadeset kuna bit’ će da bi računica pokazala da je isplativije ipak bilo umjesto krapanja kupovati nove traperice. Samo, bila bi to eklatantna izdaja malog čovjeka i to na više razina. A i budimo pošteni, ritual je to otići u radnju pa popričati s krojačicom i njenom boljom polovicom. Odnosno, ritaul je bio, sve do te kobne subote.

Ne zna, naime, čovjek kakvih je političkih preferencija onaj koji mu u radnju ulazi, baš kao što onaj koji u radnju ulazi ne zna kakvih je političkih sklonosti onaj tko radnju drži. S vremenom se, katkad, ljudi zbliže pa se i to otkrije.

U ovoj radnji gazdarica je ‘mrvu’ desnija opcija. Onaj koji se trepericama obvezao na vjernost je mrvu lijevo. Nije im to smetalo, znali su na tu temu i razgovor povesti. Uglavnom bi završilo sve u valceru, ta sitna polemika koja nije stremila k tome da netko nekog iz njegova rova vadi na čistac.

Možda se takvo što i željelo, ali se nije forsiralo. Slušali su se oni sa štovanjem, tražili pojašnjenja za tuđe stavove, a onda, možda, po povratku kućama i analizirali čvrstinu svojih stavova. I tako godinama, čista suživotna idila. Tim je začudnije sve što se dogodilo.

A dogodila se naša i vaša istina, naši i vaši povjesničari, naše i vaše brojke, naše i vaše žrtve, vaganje čija je baba više braće sahranila i u kojoj uniformi.

- Ali, sve da i zakonom zacementiramo vašu istinu, hoćete li od toga živjeti bolje, jesti bolje, disati čišći zrak!?

- Pih, čisti zrak!

Bilo je tu, dakako, i malo i udaranja po novinarima koji su za sve krivi, pa po političarima koji su šatro u centru, da bi u jednom trenu rasprava došla do toga da u Drugom svjetskom ratu Hrvat praktički nijednog zločina nije učinio već je sve propaganda od Jasenovca nadalje. I to je to. I tu je bio kraj.

- Molim vas, dajte mi traperice i ja odo!

Dugogodišnja suradnja, skoro pa prijateljstvo po zakrpi, popucalo je, rašilo se. Je li vrijedilo!? Vrag bi ga znao. Ne mora ni kolumnist imati odgovore na sva pitanja, ali mu je legitimno pitati se.

U tisku tako i članak koji propitkuje lik i djelo Sande Alić, jedne od tri medicinske sestre koje su organizirale prosvjed medicinskih sestara što traže veće plaće. Supruga je ona Božidara Alića i na žalost dijeli s njim sve njegove stavove. Podražava usklik ZDS, otvoreno je protiv Gay pridea, sanja našeg nekog Kurtza zadivljena austrijskim Kurtzom kad taj kazuje da će potjerati 60 imama i zatvoriti sedam džamija u Austriji.

Pa se tiskovna pita je li ona heroina ili radikalka? A ona, piše u tekstu, veli kako se obitelj i zemlja najviše vole. Ljudi se tek poštuju.

S jedne strane prosvjed kojem se nema što oduzeti ni dodati, s druge strane jedna od organizatorica koja misli da privatno ima pravo na štogod. Dezavuiraju li nakaradni stavovi prosvjed kao takav? Može li se kad zalegneš u bolničku postelju tražiti osoblje koje nam je mišlju bliže? Što nam je činiti s činjenicom da su ljudi složeni od mali milijun slojeva? Nekad je crtu povući lako, samo uzmeš traperice i odeš. Češće traperica nema da ih se pokupi i da se ode.

Tu negdje dolazimo do društva koje je, kako god okrene čovjek, zakazalo ne riješivši jednom za svagda neke notorne istine i neke notorne zablude. Takvo društvo stvorilo je pojedinca koji će pod Tomićev tekst nadrljati kako nas i s pričom o Obodinu pisac zapravo silom vraća u mračno doba tamnice naroda. Hladnjak, a tamnica!? Možda i jest za jaja sakrivena, jer nema hrabrosti da ih se stavi na panj.

A što bi s krojačicom što je desno i mušterijom što je lijevo? Ostade svatko dosljedan sebi, makar istina bila i to da se radnje s boljim omjerom kvalitete i cijene još nije našlo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.