Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. rujna 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Koji je ovo žanr!?

Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2019. u 11:24 2019-02-03T11:24:54+01:00

HND odnedavno ima brojač koji na dnevnoj bazi kazuje koliko je tužbi HRT podigao, a sve zbog ojađene časti i ugleda. Bila bi to komedija da nije žalosno

Ima, vjerovali ili ne, u nas još gdjekoji mali poduzetnik, onaj koji muku muči da preživi kraj svih nameta i kupovno nesposobnog življa hrvatskog. Ima, a to je već lakše za vjerovati, u nas i poštara što poštu nose, jer biće pošte i kada mladost ne bude znala što je marka, a što koverta. E, pa ona je poduzetnica, a on je poštar. A kako je on u kakvoj takvoj uniformi, i kako je kvart kojim ordinira u globalu samo njegov, tako je vazda bio nezadovoljan kad poduzetnice ne bi bilo na radnom mjestu kad joj poštu nosi. S obzirom na već spomenutu uniformu što nam snagu daje, a vjerojatno mrvu i zbog karaktera, ljutnju je jasno znao on i iskazivati.

Stoga nije bilo druge nego da poduzetnica poduzme nešto pa je, da njemu bude lakše, pred svojim uslužnim objektom objesila poštanski sandučić. Ali, avaj i kuku i trista mu spaljenih brčića! Ne valja ni to! Jer, pred koga će sada istovarati svu svoju ljutnju i s kim će na koncu razgovarati, kad sandučić mijenja poduzetnicu!? Dakako, i ovaj put je čovjek uredno iskazao svoje nezadovoljstvo zbog evidentne izdaje nepisanih etičkih standarda što krase poduzetničko-poštanski odnos.

I do tud je priča bila manje-više normalna. No, kada je čovjek u uniformi pitao »tko vam je to stavio sandučić«, priča je ušla u posve novi žanr. Da ju je filmovati ono na početku mogao bi biti običan realizam, ako ne i početak neke romantične komedije. No, kad je krenulo propitkivanje tko je sandučić stavio i kad je krenuo interes za muškarca koji je pripomogao pri instaliranju sandučića, film je naglo skrenuo u, najblaže rečeno, psihološki triler. Makar, u pravu su i oni koji znaju i mogu vidjeti širu sliku. Tko, naime zna, možda se razvije odnos među likovima u kakvu skandinavsku psihološku dramu, ako već »glumcima« u nas nije suđena neka češka komedija. Ona »Poštanska bajka« na žalost, nikada u nas nije korijenje uhvatila.

Crtica iz obična života uvod je u ono što nam se, a da možda ni primjetili nismo, događa u tzv. javnoj sferi, u političkom i društvenom životu. I tamo se začudno miješaju žanrovi u nešto što na dobro ne sluti. Evo, Živi zid recimo. Stranka i njeno vodstvo koji su tako milo i drago ušli među nas dajući cijelog sebe interventnoj policiji da ih nosi naokolo dok oni brane deložirane. Bila je eto na početku socijalna drama, ako ne i teen socijalna drama s primjesama mjuzikla. Ne možeš nemati mrvu sklonosti ka dugim vlasima Ivana Sinčića, ili osmijehu derana u Ivana Pernara. Mogao se taj romantični uradak komotno zvati »Kod dva Ivana«, jer slutilo je to i na lijep epski spektakl.

Ali, onda su došli izbori i onda su Ivana dva ušla u Sabor. Sve se u čas mijenja, žanrovi se mijenjanju i miješaju sve začudnije i sve grozomornije. Istinabog, i dalje se oni daju u cijelosti, ovaj put saborskoj straži da ih iznosi iz sabornice, ali dok jedan Ivan demonstrira prezir prema sedmoj sili i sakuplja fanove među srednjoškolcima te tako tjera radnju put psihološkog trilera, drugi Ivan bi dao sve da ima stila i stav poput kakvog junaka Franka Capre pa da mu narod vjeruje dok upozorava kako sile zla opsjedaju pravovjerne. Ali, nema. Najnovija faza djelovanja stranke koja parazitira na tuđem čemeru, pokazuje međutim da je samo jedan žanr u temeljima njena stranačka programa, onaj gdje je sile, gdje je trasha, gdje je represije, gdje je obračuna s neistomišljenicima.

Nema tu »ni roma ni coma« dok se pišu tjeralice za novinarima koji su se usudili pisati ne loše o Živom zidu, već ono kako su istražili da je. Ima samo progona koji nagovještava kakav nas samo horor čeka u budućnosti, ako se dogodi da takva družina uzme vlast u svoje ruke. S jedne strane zombiji, s druge naivni narod koji se dao zaraziti, a spasonosnog seruma u rukama pravednika nigdje.

E, da žanrovi i filmovi. Istina bog ljudski život potroši sve žanrove, od ljubića do melodrame, od akcije do komedije. No, ne bi li s državnim institucijama poduzećima, ustanovama koje žive od našeg novca trebao scenarij biti vazda isti, stabilan da mu se vjerovati može!? Evo recimo Hrvatska radiotelevizija. Sve je to, na prvu jasno. S jedne strane javni servis, s druge građani kojima je servis na usluzi. S jedne strane javni servis, s druge država koja stvara okvir zahvaljujući kojem će ono što javni servis radi biti kvalitetno, obrazovno, društveno korisno, zabavno, gledljivo.

Tu je dakako i demokracija koja sa sobom nosi sustav kontrole, mogućnost da javnost koja servis plaća izdašno na mjesečnoj osnovi kritizira kad misli da je nešto kritiziranja vrijedno. Sve ove godine mlade nam demokracije kritizirati se moglo koliko god onima koji su na meti kritike to išlo na živce. Jest, doduše, bilo je u tom filmu vazda i političkog podteksta, bilo je gdjekoje intrige, ali nikada nitko nije javnosti odrekao pravo da propitkuje. Tako to, uostalom i jest u svim onim filmovima što su Oscare zaslužili baveći se temom žurnalizma.

A onda se promijenila producentska ekipa, došao novi redatelj, nova neka čeljad koja očito voli sudske drame više od angažiranih uradaka. Hrvatsko novinarsko društvo odnedavno ima brojač koji na dnevnoj bazi kazuje koliko je tužbi HRT podigao i koliko se kuna tim tužbama traži a sve zbog ojađene časti i ugleda. Bila bi to komedija da nije žalosno i da nije i u Živog zida koji tjeralice piše, i u onih koji u ime HRT-a tuže, evidentna nastupa s pozicije moći koji, najblaže rečeno, plaši.

Jednostavno, može im se u zemlji gdje sustav ne zna ili ne želi kazati da možda ipak taj film nećemo gledati. Pa kad im se može, što ne bi…

A kad smo već kod filmova, zamisliti i nije teško kako bi to sutra izgledalo da Živi zid uistinu dođe na vlast, kakav bi recimo javni servis imali. Svi ti distopijski filmovi bili bi bajke za laku noć naspram Dnevnika u kojem se, jamačno, jer žanr to traži, tjeralice čitaju, i u potjeru ide za svakim tko se usudi misliti drugačije. Pričamo o SF-u? Kamo sreće, kamo sreće. Makar, SF-om se činilo i da ćemo jedan dan doći u situaciju da na upit Plenkoviću ili Sinčiću u nevjerici vrtimo glavom ne vjerujuć' do kud nas je to žanrovsko vrludanje dovelo. Do toga da izbora i nemamo. To je onda već materijal za rumunjsku filmografiju, a mi mislili komedija je, proći će.

Na sreću, još uvijek ima i poštara i poduzetnice, baš kao i nade da bi taj njihov odnos možda mogao prerasti u štogod dobro, ako ne u ljubić ono u dobar generacijski film. Ili kad bi se razvio u kakvu toplu češku komediju, ili neki topli mali, američki nezavisni film. Zakaže li i to, zakažemo li mi s dna kace, valjat će ne mijenjat žanr i film, nego tražit bolje kino.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.