Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
16. veljače 2019.
na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Bero buć, djeco puč

SINIŠA PAVIĆ Bero buć, djeco puč
SINIŠA PAVIĆ Bero buć, djeco puč
Autor:
Objavljeno: 16. prosinac 2018. u 15:48 2018-12-16T15:48:00+01:00

Ako ćemo pravo, Milanka Opačić tek sada, nakon svih tih godina političkog djelovanja, živi svojih warholovskih pet minuta slave. Tko ne vjeruje neka kupi Gloriju, pa se divi naslovnici na kojoj lijepo piše »Ljubav s deset godina mlađim«. Uz naslov, dakako, i prigodna slika na kojoj su ona što se tajanstveno smiješi i on koji se trudi nešto joj lijepo objasniti. Oboje elegantno odjeveni kako svečanoj nekoj prigodi i priliči. I neka, u redu je naći sreću kad god i s kim god. Da je sreće da svi sreću nađemo. Ma, ono »deset godina mlađi«, pa još upareno s pojmom sreće, neodoljivo podsjeća na jednu manje sretnu epizodu s mlađim.SDP, stranka iz koje je Milanka Opačić demonstrativno otišla da bi joj se sav politički svjetonazor okrenuo toliko naopačke da sada bivstvuje među onima što ih Bandićev klub zastupnika okuplja, također je pokušao s mlađm. Nakon Zorana Milanovića došao je Davor Bernardić. Sreća se činila neminovnom i vrijednom naslovnice Glorije, ma tu sreće nema, pa nema. Ali, ima novinskih naslova, možda ne vrijednih sjajnog šarenog papira u tiskovinama bez kojih se frizerskih salona i kojekakvih čekaonica zamisliti ne da, ali svakako vrijednih onog običnog tiska koji, eto, stremi i dalje biti ozbiljnima pa prati, eto, i zbivanja u još uvijek, avaj, najjačoj oporbenoj stranci. A naslov kaže – u subotu novi puč!? E, da možda se, dok ovo čitate, već zna je li bilo novog pokušaja smjenjivanja mladog vojnika Bernardića ili nije. Možda se već zna je li mu Zlatko Komadina odlučio i dalje biti tutor ili je od svog pulena digao ruke. Možda se sve zna, ali lako moguće da više ama baš nikog ne zanima ni malo što se zapravo s Bernardićem, a onda i s SDP-om, dogodilo. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, ako je išta uspio Bernardić za svoga mandata, uspio je stranku učiniti nezanimljivom i neprepoznatljivom, lišiti je svakog identiteta i stjerati je u opaki ćorsokak. Ima tu tek nekoliko lica što se prepoznaju. Recimo, Arsen Bauk da se tu i tamo javi za kakvu »Temu dana« iz Sabora, ruku pod ruku s HDZ-ovim šefom Kluba Brankom Bačićem. Ima, recimo, i Nenad Stazić da tu i tamo podsjeti na svoje najbolje dane dok diže paru SDZ-ovcima recimo po pitanju Deklaracije o Hrvatima u BiH. Ali, ako je suditi po medijskim nastupima SDP se zapravo sveo na jednog jedinog čovjeka, na Gordana Marasa. Jedino u njega ima još nekog žara dok govori, jedino je njemu uspjelo ono što političarima na ovim prostorima od pamtivijeke uspijeva, da nitko ne spominje kakav je ministar bio dok je SDP vladao, jedino on pokazuje da je krvav ispod kože dok prsimice ulazi u kojekakve dvoboje s cijelim HDZ-ovim svijetom. Vidiš njega pa se čini da možda i nije taj SDP umro.

Ma, opet, možda je tek puka sreća u Marasa da mu je najljući protivnik posve nesimpatičan HDZ-ov čovjek za Zagreb zvan Andrija Mikulić. Kraj Mikulićeve skulptorske živosti i poze, kraj njegovih manžeta i uštirkane kragne, kraj tog lica koji osmijeha ne proizvodi ama nikad, Maras se doimlje kao dječarac čija živahnost ovom svijetu treba. Jest, nema tu neke dubine u njihovim verbalnim sudarima, ali ima osjećaja da ima života, a to SDP-u odavno fali. Života.Život je na izdisaju pa ćemo ga vratiti ali ne umjetnim disanjem, ne masažom srca, već pučem. Puč! O kako to gordo zvuči. Tko li će ga samo izvesti? Kojim oružjem? Tko će biti bombaš, tko Sava Kovačević da predvodi pučiste? Tko će baciti kamen prvi? Tko će se sakriti iza Komadininog osmjeha šeretskog, a tko će jurnuti u napad? I koga to, svega mu, uopće zanima osim Bernardića koji će, nema sumnje, na kraju dana i opet doći pred novinare satrven, umoran, neraspoložen i narasle brade da prozbori kako puča zapravo nije ni bilo. Jedno jaje buć, a mi djeco – puč! A vrijeme, neumitno prolazi, curi.Dok se u SDP-u dvoume da li buć ili puč, na političkoj sceni se dela, pri čemu se ovaj spomen velikog trudbeničkog rada ne odnosi samo na Milana Bandića, čovjeka kojem je politika važnija od života i to toliko da s trombovima u nozi dolazi na sjednicu Gradske skupštine zagrebačke. Kako i ne bi riskirao zdravlje kad je misija u igri, misija koje svaki put nanovo izrodi likove s dna kace spremne na sve poput izvjesnog Miroslava Polovaneca, Zagrepčanca koji, pazi sada, ne da da mu naređuju oni koji nemaju zagrebačko prezime, Hasanbegović recimo!? E, da, dela Bandić i delaju svi koji dobro znaju kako je ova zemlja u permanentnoj predizbornoj ludnici. Tu kako jedni izbori završe, tako počne krug derneka koji treba osigurati novu pobjedu.

Pa dok SDP pojma nema ni što bi sa svojim predsjednikom, aktualna predsjednica itekako zna što joj je činiti da ostane još koju godinu na Pantovčaku. Ne boji se ona one da što je slano ni mački nije drago. Baš naprotiv, nje ima svuda. Zadnje veliko pojavljivanje nije, kako ste naivno mislili, ono na promociji knjige selektora Zlatka Dalića čije rečenice 'ladno mogu u svaki petparački priručnik jeftina domoljublja, već je ona svečano pustila u pogon – bazen! Velikogorički bazen, potpuno neopterećena dilemom što za predsjedničku funkciju jest a što nije, štono bi se reklo, ispod nivoa. Ukazanje na bazenu bilo je dovoljno da se prisjete mediji kojekakvih predizbornih čuda ne bi li tako svi zajedno lagano i bez stresa ušli u novi ciklus istih. Ingrid Antičević Marinović je, kad bijaše ministrica, svečano pustila u pogon lift, nekadašnji HDZ-ov župan Ivan Vučić pustio je u rad klima uređaj, bilo je ministara koji su otvarali mostove što ne vode nikamo, gradnja pelješkog mosta svečano je započinjala jedno petstodvadsetosam puta.... A sada kada se na tren ukazao i Zoran Milanović, taman da draška malo maštu hoće li se ili neće vratiti politici, promptno je otvoren bazen.Elem, sve je tu, samo se ne zna kako diše SDP, i diše li uopće. Eksperiment s deset godina mlađim tu kao da nije uspio, barem ne onako kako je evo, sve se čini, uspio Milanki Opačić. Povratak na deset godina starijeg bio bi eksperiment visokog rizika. Poput onog magarca što ga je ubilo nećkanje koji će plast sijena pojesti, mogao bi SDP skapati skroz. Puč je tu manje ljuta potreba a više iluzionistički performans koji stranačko tijelo treba da samo sebi dokaže kako u njemu ima života. U jedan se zid odavno lupilo glavom, dok Živi zid puše za leđa SDP-u i zdravom razumu. A spasitelja se ne vidi. Mlađi, stariji, ove struje, one struje, kao da je važno. Odnosno, lako je moguće da će nakon još jedne povijesne subote biti i opet posve nevažno i svakako nevažnije od naslovnice Glorije koje, sve da i nije bila namjera, lijepo sugerira šta to bi i kud to ode SDP.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka