Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 2
Sutra: 13° 13° 2
16. veljače 2020.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ ‘Alo Bing, kako APN

Screenshot RTL
Screenshot RTL
Autor:
Objavljeno: 2. veljača 2020. u 11:57 2020-02-02T11:57:56+01:00

Žunić je u dvije sumanute rečenice sažeo baš svu filozofiju s ovih prostora, nakaradnu posve, ali vjekovnu i taman takvu da se vidi da smo i sami za štošta krivi, baš kao i to da korupciju nikada iskorijeniti nećemo

Ovaj Duvnjak je sve! Tegli k’o mazga za cijelu ekipu, skroman i pristojan, zna reći dvije-tri pametne i još mu nije bed zaplakat’!« Sve je to zaslužio Duvnjak rukometaš i to s pravom, baš kao što je u mnogim drugim Facebook statusima zaslužio da mu se kaže bravo. Čovjek je uistinu na svojim plećima vukao cijelu rukometnu družinu do zadnjeg svog atoma snage, stigao pri tom biti i najbolji igrač prvenstva Europe, ali i zaplakati gorko jer mu individualna nagrada ne vrijedi ni blizu koliko bi ga veselilo da je momčad zasjela na vrh. Zbog Domagoja Duvnjaka bilo je lijepo buljiti u rukomet čak i ako čovjek zna da mu, baš kao i svakom sportskom uspjehu u nas, poklanja i previše pažnje. A poklonili smo mu toliku pažnju baš zbog Duvnjaka, zbog činjenice da je onog tko tegli, tko ne kuka, tko je pristojan i kojem nije problem zaplakati kad mu se plače, u nas, poglavito u javnom životu, teško, skoro nemoguće naći. Ili, ako ih i ima, skrili su se, pobjegli, sakrili svjesni kako od najezde onog nekog drugog svijeta koji je većina i nema čovjek što nego sakriti se.

Sada već bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić, nakon što su ga se dohvatili zbog traljavo napisane imovinske kartice i nakon što je postalo bjelodano jasno da mu se bliži kraj mandata, pred novinare je izašao u pratnji odvjetnika. Već taj potez običnom smrtniku sugerira da tu i nisu čista posla. A onda je uslijedilo sve ono za što samo političari u nas, kad ih se prozove za kakvu nepravilnost, aljkavost, neispunjenu obavezu, vjeruju da ima smisla i da ne iritira i staro i mlado. Medijska hajka, medijski linč, orkestrirani napadi, interesne skupine, sve se to spominje kao razlog odlaska, a tu su negdje i zli novinari koji, kako bi to lijepo i umno rekao ministar vanjskih poslova, umjesto da prate kako to Hrvatska predsjedava Europskom unijom samo čačkaju po imovinskim karticama dužnosnika. Sve da vas ni malo ne dotiče sudba ministra zdravstva taj tren mora vas ojaditi taj bezobrazni nedostatak mašte, scenaristička netalentiranost da se barem ponudi kakvo originalnije opravdanje za činjenicu da se kvadrate kuća, okućnica i imovine kao takve ne zbraja ovlaš pa još tako da se čini da je manje ima. Ono drugo što mora ojaditi je činjenica da smo se na sve loše, pa i na zdravstvo, navikli toliko da smo spremni loše trpjeti samo da još lošije ne bude.

Ona je umirovljenica. Pred njom je teška odluka hoće li sa svojih 70 i nešto na operacijski stol ili joj je pametnije nastaviti ovako kako ide i dok ide s obzirom da je zahvat riskantan. Mjesecima je na muci dok je potomstvo maltretira naoko logičnim upitom; pa zašto ne pitaš doktora. A nije da nije pitala, samo nikako da naleti na onog koji će imati vremena da joj posveti koju minutu više. Jer, nismo svi isti. A onda se ipak dogodilo.

– Bila sam u doktora. Čekali smo dosta, ali nas je lijepo primio. Ne znam je li to zato što nas je doktorica preporučila, ali dugo smo pričali. Sve mi je objasnio. Sva sam pitala – zadovoljno je cvrkutala.

Pritom prepričava razgovor iz čekaonice s gospođom koja se požalila na one koji liječnike naokolo tuže. Jer, objasnila je gospođa, sada će prema pacijentima svi liječnici biti gori kad znaju da ih isti ti pacijenti mogu i hoće naokolo tužakati. I u toj maloj sličici sakupilo se poprilično toga zbog čega bi svaki ministar zdravstva trebao otići i prije nego li zbog imovinske kartice, makar nesposobnost ispunjavanja dokumenata uvelike sugerira i nesposobnost vođenja bilo kakvog resora. Jer, tu je sve, prije svega istina o izgubljenom povjerenju kojeg neće vratiti ni skupi aparati, ni nove informatizacije sustava, a onda i straha od onoga u koga je moć da sve učini još gorim kad mu se već može. Pa si sretan kad naletiš na onog koji na povjerenju još uvijek radi makar tako da ima vremena i da sluša.

Samo, nije ovo država u koju se ima zašto imati povjerenja, ali jest država u kojoj se ima zašto voljeti sada već bivšeg v.d. direktora APN-a, državne agencije za pravni promet i posredovanje nekretnina, Krešimira Žunića. Voljeti, jašta nego voljeti, jer Žunić je u dvije sumanute rečenice sažeo baš svu filozofiju s ovih prostora, nakaradnu posve, ali vjekovnu i taman takvu da se vidi da smo i sami za štošta krivi, baš kao i to da korupciju nikada iskorijeniti nećemo. Jer nije ona problem samo ove i ovakve Vlade već i problem svih koji su je uzgojili brižno, baš kao i onih koji su od borbe za normalno ruke digli. Priču garant znate, Žunić je od APN-a kojem je bio v.d. direktor kupio povlašteni stan u Zadru, a kad ga je novinarka RTL-ove »Potrage« Danka Derifaj s tim suočila, čovjek koji ne dvoji da ništa zgriješio nije, doslovno reče: »Mene je sram koliko nemam, a ne koliko imam! Nemam vozila, nemam pokretninu, imam jednu i po’ imovinu i dva stambena kredita. Pa što će premijer misliti o meni, majke ti, kakvog sam sposobnog čovjeka napravio, ne može sebi pomoć’, a trebao bi servisirati građane!« Sve je u ovoj rečenici krivo i ništa od toga Žunić ne vidi, a takvih je Žunića naokolo koliko nam drago.

Biti na položaju a ne omastiti brk, eto, nema smisla. Nitko se, valjda, i ne stavlja na položaj a da se ne ide s tim da će mrvu podebljati svoj status. I nitko se, a to je strašno, više tome i ne čudi dok se ne nađe netko poput Derifaj da nam na tren otvori oči i pri tom nas suoči s bolnom istinom da nas ljudstvo dobrano potkapacitirano svakim danom više čini ovcama. A stado smo i zato jer smo u štošta povjerovali, recimo u onu da je Bog najprije sebi stvorio bradu, ili onu ‘ko će kome ako ne svoj svome, baš kao što nas vjekovima brine što će selo reći ako se pred kapiju ne parkira na vrijeme Mercedes. Što će premijer reći, bila je briga Žunićeva, a mi ‘ajmo vjerovati da se tu radi samo o njegovoj paranoji i da se uspješnost direktorska, ministarska i bilo koja druga ne mjeri brojem nekretnina, jer da je tako, valjda bi se u imovinskim karticama kvadrati dodavali, a ne oduzimali. Bit će da je Žunić tu nešto krivo pokopčao dok je pomogao sebi da se vidi da može pomoći drugima. A takvih je Žunića, uvjerenih kako im prava stranačka iskaznica daje nadnaravne moći i prava, posvuda na svim razinama i dobar dio nas se s tim jednostavno pomirio, ako već nismo i sami mišljenja da ne vrijedimo ništa kad ne znamo sebi priskrbiti štogod više osim nekretnine i po i dva kredita.

Žunić više nije v.d. direktor, ali nastavlja raditi u APN-u. Kujundžić više nije ministar, ali će ga biti i u Saboru i u bolnici. S karticama ne zna još gdjekoji ministar. Za to vrijeme Duvnjak »samo« igra rukomet. A na Facebooku usred svega i iskreni vapaj iz srca Dalmacije: »Ja bi’ u Rijeku!«. Uz vapaj naljepnica srca. Jer, u Rijeci ovu subotu počinje fešta, veliki projekt Rijeka EPK 2020. A mi željni dobra. Zaslužili smo ga. Trebamo ga. Kulturom protiv žunićevskih navada!? Zašto ne i tako!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.