Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 2
Sutra: 21° 21° 2
20. listopada 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Može i na hrvatskom

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 11. veljača 2018. u 14:49 2018-02-11T14:49:04+01:00

Naš premijer je u Europskom parlamentu govorio na pet jezika. Bilo bi to na diku da nije puke činjenice da doma, zapravo, govori malo i ništa

Premijer Andrej Plenković održat će govor o budućnosti Europe na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu. Naš premijer će uz hrvatski, govoriti na talijanskom, engleskom, francuskom i njemačkom. Tako je otprilike glasio vab koji je trebao građanstvo prikovati uz mali ekran, natjerati ga da umjesto reklame za cipele što oblikom nalikuju upijaču tinte, ili one za tablete za ignoriranje stvarnosti, okrene na neki informativni kanal pa gleda pola sata demonstriranja sile jezične.

I bio bi vab da nije godina koja je. Ne treba daleko ići da bi se sjetili kako smo mi to već imali, kako smo voljeli još jednog jezikoznanca, kako nas je opio šarmom i natjerao da vjerujemo da svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujemo.

A onda, toga se valjda spominjemo, sve je puklo kao mjehur od sapunice. Možda i zato ovo s jezicima ovaj put i nije polučilo bogzna kakve rezultate. Em se spominjemo kako je zadnji put završilo, em nam je turizam dosegao taman takve vrhunce da svatko tko izdaje kakav sobičak zna da se sa svakim stranim gostom možeš sporazumjeti lako samo ako dovoljno glasno na njega vičeš, pa makar i na hrvatskom.

Pet jezika. Lijepo je to, k'o što je lijepa rakija koja pet jezika govori, ili panceta, ili već nešto što je toliko dobro da nema te bjelosvjetske face koja ne bi zadnji euro dala samo da se delicije dočepa.

Pet jezika u parlamentu u kojem vlada posvemašnji mir i dobro, gdje se svi rado tapšaju po ramenu, gdje dileme uopće nema kako valja zadržati postojeće stanje, dok će ova mala zemljica oblika peciva biti konačno to nekakvo predziđe.

Neće zemlje regije nikada primirisati EU-a, barem sudeći po planu koji vrh te udruge za regiju ima. Zato će biti nas da bdijemo da nitko ne ulazi više unutra i da se osjećamo važni. Važni toliko da se usplahirimo kad nam iz iste te regije dolazi predsjednik susjedne Srbije u goste, jer smo ga u goste zvali.

Tko ga je zvao i zašto, je li ratna odšteta pitanje ili nije, što će Predsjednica s njim a što premijer, tko je ustaša a tko četnik, što ćemo s prošlošću a što s budućnošću, je li leskovački roštilj ili su gradele, je li ćurka ili purica.

I to bi, sve se čini, bilo zanimljivo da nije godina koja jest. Ovako, samo će najzagriženiji okrenuti na informativne kanale da gledaju uživo kako se Predsjednica i kolega joj rukoljube, dok će drugi tražiti način kako na rate da uđu u onu cipelu koja aerodinamikom liči na upijač tinte, ako već neće posegnuti za kojom pilulicom koja ne rješava ništa, ali čini da čovjeka savršeno nije briga što je svakim danom sva goreg stanja.

Nema na svijetu tog Vučića da je jači od Tensilena kojeg smo se, katkad se čini, našopali u enormnim količinama da lakše brodimo kroz svakodnevicu. Jer, kako to lijepo veli teta u reklami, naravno da problemi ne nestaju kad čvakneš medikament, ali se lakše s njima nosiš. Ma, ima stvari kad i medikament nemoćno digne ruke u znak predaje.  

Sjećanje skoro da i vara. Pomalo je, naime, nejasno je li o tome pričao djed, ili otac, ili se jednostavno radi o predaji nekoj s kojom se djecu onomad plašilo. Priča otprilike kaže kako je bio jedan direktor željeznice u Japanu, kako mu je ultra brzi vlak koji lebdi na šinama zakasnio tri sekunde pri dolasku na stanicu i kako se direktor momentalno nabio na samurajski mač nesposoban da se s tolikom mrljom u karijeri suoči.

Priča horornog prizvuka trebala je valjda služiti da djeca shvate kako to s odgovornošću ide. Samo, vazda je u pripovjedača bilo nekog tužnog prizvuka u glasu dok je priču pričao, tuge taman tolike da na kraju ne bi to bila lekcija o japanskoj časti, nego lekcija o našoj nečasti.

Nema u nas toga, niti će ikada biti, eto s tim zaključkom bi pouka završila, čak kad ga se ne bi ni izgovorilo. U međuvremenu nestalo je pomalo priče o vlaku i Japancima, možda i zato što valjda nijedan vlak unatrag desetak godina nije zakasnio.

Ali, pojavio se zato, nema dugo, onaj član britanskog Doma lordova i državni tajnik u ministarstvu za međunarodni razvoj, Michael Bates. Čovjek je dao ostavku, jer je zakasnio na posao. Zakasnio, pa se posramio jer nije bio u mogućnosti odgovarati na pitanja barunice Lister. Zakasnio, posramio se, ispričao, ponudio ostavku.

A nije Japanac. I sasvim sigurno nije Hrvat, odnosno hrvatski političar. U nas se zato dogodilo ovo. Vlada tako nabavlja limuzine za VIP osobe. Novinari pred vladom ispituju ministre ima li to smisla i nije li bolje da se novac uloži u nešto drugo, recimo skupe lijekove za liječenje djece, ili takvo što.

Više je to uobičajena neka igra nego li što će se zbog tog loptanja odluka o vozilima promijeniti. Ali tad naleti i ministar Uprave Lovro Kuščević, taman da kaže kako njegovo ministarstvo ima tri, četiri automobila, sve starije od deset godina s prijeđenih preko 250.000 kilometara. Da ga se i razumjeti, ima nas i gorih, s autićima i manjim, i starijim, i s većom kilometražom, pa sanjamo nove. Al' tad i Kuščević progovara pet jezika!

– Ja sam predlagao da se nabave konji i kočije, ali međutim ipak se nabavljaju automobili - reče Kuščević.

I tu negdje biva jasno zabog čega nema u nas više interesa za jezični egzbicionizam, ni za posjete kojekakvih Vučića što za cilj imaju ostvarenje sasvim uskog i sebičnog dijapazona interesa.

Čovjek koji se na telefon, prema vlastitom priznanju, javlja sa »Hvaljen Isus«, ovom je divnom prispodobom o kočiji i konjima, za koju jamačno samo on vjeruje da je humorna, progovorio zapravo o stoci sitnog zuba koja se limuzinama ne vozi pa je jalna.

I ne žalosti što smo stoka sitnog zuba u ministarskim očima. Nije prvi put. Žalosti potvrda da imamo ministre koji svih ovih godina nisu naučili ama ništa o poslu koji rade, ali zato uredno, bez srama demonstriraju posvemašnji antitalent. Kuščević, Medved, Kojundžić, Mika i Pera ...

I dok Britanci imaju ministra koji se posramio jer je zakasnio na posao, u nas je eto ministra i ministara zbog kojih možeš jedino ćutit susramlje.

Naš premijer je u Europskom parlamentu govorio na pet jezika, govorio je na talijanskom, engleskom, francuskom i njemačkom. I lijepo je to i bilo bi na diku da nije puke činjenice da doma, zapravo, govori malo i ništa.

Dok se pale slikovnice s duginim bojama on šuti, dok se raspliće pitanje povjerenika svake vrste on šuti, dok mu se ministri rugaju s glasačkom bazom on šuti. A u dvije riječi sve bi stalo, bez da je na pet jezika, može i samo na hrvatskom. U protivnom, ovo na pet jezika u Europskom parlamentu neće biti ništa drugo nego razgovor za »novi« posao. Nekom posao, a nekom još koja šaka spasonosnih pilula.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka